Izdvojeni Glas

„Zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora, stablo bez korijena“

O snazi i značaju jezika materinjeg i veličini nematerijalne kulturne baštine

Zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora, stablo bez korijena. Mudra je to kineska izreka koja zorno svjedoči i upozorava na važnost očuvanja i zaštite baštine koju novim naraštajima brižno, s koljena na koljeno,prenose njihovi preci. Jer, upravo nam nematerijalna kulturna baština pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta,promičući poštovanje za kulturnu raznolikost, ali i ljudsku kreativnost.U tom je smislu nematerijalna kulturna baština, i životno i identifikacijski, poput imaginarnog muzeja uspomena nacije, dio identiteta zajednice, vezan uz njenu sadašnjost, njenu prošlost, ali i budućnost. I mada o očuvanju nematerijalne kuturne baštine na svjetskoj razini formalno brine UNESCO, ukoliko ta baština nije zapisana u srcu i memoriji nacije, ukoliko nije čuvana i održavana poput života samog, nestala bi zauvijek. I baš stoga, želeći sačuvati sve ono što jesmo, ali i što smo bili, vlastiti identitet i kontinuitet, želeći osvijestiti bogatstvo i vrijednost još uvijek žive i prisutne tradicije, vjerujući u edukativnu ulogu medija, i ovim ćemo tekstom, putovati prostorima nematerijalne kulturne baštine. Izvlačeći od zaborava prošlost spremljenu u bakinim škrinjama. Uz pomoć stručnjaka, ali i brojnih amatera, entuzijasta, tražeći po institutima , ali i starim molitvenicima, u običajima predaka, ali i crkvenim pjesmama, u folkloru i narodnim kolima,čuvajući naš šokački govor, ali i tradiciju i običaje.

 Jer, sastavni je to dio kulture naroda, ali i sve ono što jesmo. A, upravo takav, neprocjenjiv dio kulture svakog naroda, njegova tradicija stoljećima čuvana i danas živi na istom mjestu na kojem je i nastala-među pukom. Tamo su i jezik i dijalekti i toponimika i govori,tamo je i usmena književnost i folklor i obredi i običaji, tamo su umijeća i obrti.Sve ono što nas čini jedinstvenima i prepoznatljivima. Jer, osim što oplemenjuje nas, oplemenjuje i baštinu čitavog čovječanstva. I stoga je vrijedno čuvanja, oživljavanja, ali i poučavanja. U vrijednost i značaj nematerijalne kulturne baštine, na prvom mjestu jezika, osobno i profesionalno, vjeruje i, dr.znanosti Ivana Kurtović Budja, znanstvena suradnica Odjela za dijalektologiju Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje. Stručni je to odjel u kojem se proučavaju  narodni govori u Hrvatskoj, ali i na područjima izvan njenih granica na kojima žive Hrvati, prikuplja, obrađuje i digitalizira dijalektna građa,  analiziraju zvučni zapisi za digitalnu fonoteku hrvatskih govora, izrađuje se hrvatski jezični atlas i obrađuje hrvatska jezična građa za međunarodne jezične atlase, dijalektološki rječnici i monografije.

Osim činjenice kako je nematerijalna kulturna baština izvor i korijen našeg identiteta, još je jedan iznimno važan razlog zašto bi se kao nacija morali pozitivno odrediti prema ovakvoj vrsti baštine i postati svjesni značaja njenog čuvanja.  Jer, Hrvatska, je na samom vrhu ljestvice europskih zemalja po upisanim nematerijalnim dobrima, ali i na visokom četvrtom mjestu svijeta, nakon Kine, Japana i Koreje na Unescovom popisu, što ,uzmemo li u obzir veličinu i broj stanovnika naše, ali i ostalih zemalja na popisu, itekako govori u prilog našem bogatstvu i raznolikosti. Činjenica je to koje bi, pod svaku cijenu, trebali postati svjesni, ali se i njome ponositi, savjetuje dijalektologinja Ivana Kutrović Budja.Svaki jezik sa sobom donosi i kulturu svojih govornika , pa  poštujući ga i čuvajući , čuvamo i kulturu  zapisanu tim jezikom, ali i poštujemo njegove govornike. U tom smislu, slažu se i jezični stručnjaci, posebno nam valja čuvati naše ča, kaj, što, dijalekte koji nas puno više čine onim što jesmo, nego li to čini standardni hrvatski jezik. Osim toga, u jezičnom i dijalektološkom smislu, čitava je Hrvatska oduvijek bila posebno bogata, pa tako i zanimljiva stručnjacima,  pogotovo danas, kada je govor starosjedilaca,specifična ikavica u Slavoniji, kajkavština po Zagorju i Međimurju ,čakavština kojom govore mještani Kvarnera, ali i brojna otočka narječja, zbog sve manje živih izvornih govornika, gotovo pred nestajanjem.

Svaki je jezik golem sustav uzoraka, različit od drugih koji se sastoji od kulturno uređenih oblika i kategorija s pomoću kojih osoba ne samo komunicira, nego i analizira prirodu, primjećuje odnose i fenomene, usmjerava tijek svog mišljenja i gradi kuću svoje svijesti. On je puno više od sredstva komunikacije, jer nas određuje, na njemu sanjamo i razmišljamo, zbog jezika, na kraju krajeva, jesmo.Nematerijalnom kulturnom baštinom smatramo sve običaje, navike,znanja i vještine, izvedbe i izričaje, instrumente i rukotovorine, ali i jezik i ponašanje s kojim ljudi i zajednica odrastaju i žive. Riječ je stoga o našem identitetu i kontinuiteti, esenciji koja nije opipljiva, ali i koja se ne može tek tako restaurirati. Stoga je, uz stalno prenošenje s generacije na generaciju, treba otrgnuti od zaborava,  sačuvati, ali i oživjeti.Jer, jezik kulturne baštine je uvijek uzvišeniji , širi i dublji od bilo kakvih ideoloških klišea i kao takav razumljiv i potreban svima. Osim toga, spajajući prošlost i sadašnjost, tradiciju i suvremenost, dijalekt i standard, čuvamo i sve ono što jesmo. Sanjajući, pri tom, razmišljajući, i divaneći na jeziku koji smo primili rođenjem.

UNITAS WebRadio

R Winamp R WMP

R Real R Quik

AEM-logo-banner