Izdvojeni Glas

Naših prvih 268.

Gradu umjesto rođendanske čestitke……

Cestitka dan grada

I mada je 268 godina u odnosu na starost svemira tek zrnce pijeska u vremenu, istovremeno je bilo dovoljno za postati, pa onda i prestati biti gradom. Jesmo li za to krivi mi, bremenite godine ili političko-ekonomske okolnosti, odgovorit će povjesničari.

Činjenica je tek, kako smo gazeći prema 3 stoljeću, s novih 365 dana na ramenima, negdje uz put, izgubili esenciju urbanosti. I mada je pojam iznimno teško definirati, jer riječ je prije svega o čistom „feelingu“,  ( istom onom kojim sredina  ili zrači ili ne zrači i nema tu puno mudrosti), to nešto eterično, neopipljivo, a opet sveprisutno, energija, duh, zračenje, nazovite ga kako vam drago, čime su ,sve do prije 30-ak godina, bile natopljene sve naše ulice i trgovi, ono što nas je činilo gradom, odavno je nestalo. Neću reći zauvijek, jer energija grada prije svega je energija onih koji u njemu žive. Osim toga, rođendani su trenuci za slavlje, a 268.svjećica nije mala stvar!

 

 I mada nas povjesničari nazivaju jednim od najmlađih gradova, riječ je o životopisu koji predano, s puno ljubavi, znanja i vještina, kreacija i imaginacija, više od dva i pol stoljeća, tkaju Novogradiščani, ali i svi oni brojni drugi koji su, vlastitim odabirom, a ne, tek, tehnikalijom kakva je mjesto rođenja, Novogradiščani postali i ostali. Poznati ( a takvih je puno, čak puno više nego li je za grad naših „gabarita“ uobičajeno) i manje poznati, slavni  (jer, imamo i takvih, onih kojima je svijet odavno dom, ali i onih koji unatoč tome, istinski dom nikada nisu zaboravili), i anonimni, uspješni i ne baš tako uspješni, te, na kraju, iako ne i najmanje bitni, svi oni ostali, najbrojniji. Obični, za povijest uglavnom besprizorni likovi, tihi i samozatajni, ljudi bez kojih ne bi bilo ni grada, ljudi koji su sebe i vlastiti životni vijek utkali u svaki njegov kamen, utiskujući u klupe njegovog parka svaku svoju emociju i korake u njegove staze, rastući i razvijajući se zajedno s gradom. Ipak, godine čine svoje. Baš kao i vrijeme, bremenito, čini se, kao nikada u povijesti grada. I vitalnosti je sve manje, i duše, i mladosti. I života. I ranjeni smo i zauvijek markirani ratom, pa onda i poratnim godinama koje prema nama nisu bile blage, baš kao ni brojne političke mijene, i tražimo alibije, a alibija nema i ne bi ih više smjelo biti.

I stigli su s promjena neki novi ljudi, neki novi Novogradiščani donoseći sa sobom, unatoč onom starom, vječnom postulatu bon-tona „kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin“, vlastita pravila i pravila sredine koju su, zajedno s koferima, donijeli sa sobom, i nestajali su objekti i institucije i mjesta i brendovi po kojima nas je znao svijet, i sve se pretvorilo u životarenje i preživljavanje, ili tek hvatanje vlaka „prema jugu“, otkidajući nam, komadić po komadić duše graničarske, avangarde Štamparove, urbanosti Kramarićeve, namećući neka nova pravila i nove note, omatajući maglom kulturu i rock and roll, dopuštajući letargiji i tišini da pobijede.

 

I mada je puno lakše za sve ono loše tražiti krivce izvan nas, a krivaca, itekako ima, uostalom, ni svijet odavno više nije Bog zna kako sjajno mjesto, unatoč prkosu našem slavonskom, upisanom u genima, unatoč okolnostima, ali i životu na geografskim, gospodraskim i kulturološkim marginama, za puno toga krivi smo sami. Krivi jer smo se predali, predajući tako i grad, misleći kako ništa učiniti ne možemo, kako je sve već ranije upropašteno, krivi jer jedino smo glasni kada treba prosipati žuč i širiti jal, krivi za neaktivnost i ne-aktivizam, krivi ako smo uspješni, krivi i ako smo neuspješni, krivi ako želimo bolje, krivi i ako smo zadovoljni s lošim.Jer, energija grada, prije svega je energija njegovih stanovnika.

I možda je baš to ona teško definirana urbanost, ono nešto što grad jednostavno ili ima ili nema.Ono nešto što smo, djelomično, i vlastitom krivnjom, prepuštajući se lošim okolnostima, otuđujući od drugih, ali i od samih sebe, živeći tek da živimo, pasivno i bezvoljno, pustili da nam, poput pijeska, procuri između prstiju. I, da, činjenica je kako nam puno toga ne ide na ruke, kako svakim korakom naprijed, radimo i ona dva unatrag, kako baš i nismo poticajna sredina za mlade, one čija bi snaga i etuzijazam trebale biti pokretačke, ni za one starije koje smo zaoravili, ni za one između koji su uglavnom ili na burzi ili preko veze ganjaju posao u javnim radovima, a bome ni za civilno društvo, jer puno je bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu i raditi sam, zbog vlastitih ego tripova i bijedne, kratkotrajne slave, nego li udružiti snage i pokazati koliko smo jaki zajedno ( da, znam da zvuči kao floskula, ali, stvarno je tako), ali, potrebno je toliko malo.

Tek nešto drugačije pozitivnije energije, jer i to je način na koji se voli grad, tek malo inicijative i predanosti u vlastitom mikrokozmosu, koja bi, se, čarolijom, kao i svako drugo dobro djelo, zasigurno proširila, puštajući prostor nekim drugim, boljim i toplijim vjetrovima. I mada u nemerološkom smislu broj 268. ni po čemu nije poseban, možda je dovoljno dobar da najavi promjenu. Onu koju bi, već kroz dvije godine,  za prvi slijedeći okrugli rođendan, zasigurno mogli vidjeti i osjetiti. Osim toga, dovoljno je simbolike i u datumu na koji slavimo rođendan, jer kraj godine idealan je „tajming“ za novi početak.

Poželimo, stoga gradu slavljeniku upravo to-snagu za novi početak. I poželimo svim Novogradiščanima puno dobre volje i novu perspektivu. Jer, ponekad je dovoljno tek promijeniti kut gledanja da bi stvari postale sasvim drugačije. Osim toga, zbog ljudi koji čine ovaj grad, krajnje je vrijeme da Nova Gradiška uistinu postane nova. Ili, bar ona stara, kakva je bila još nedavno….

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik