Izdvojeni Glas

Otišao je El Comandante…. Hasta la victoria siempre.

Ili tko je stvarno bio Fidel Castro?

Komunistička ikona 20.stoljeća ili diktator, obožavani vođa ili omraženi autokrat, državnik kojeg su obožavali i mrzili, divili mu se i od njega strahovali 

Sve to i puno više cijelog svog dugog života bio je Fidel Castro, legendarni revolucionar, otac Kube, kontroverzna ličnost koja intrigira i intirgirat će povijesničare, ali i čovjek koji je vlastitom, samo sebi svjestvenom karizmom, zauvijek označio živote svih svojih sunarodnjaka. Odlaskom Fidela sa svjetske političke scene odlazi ( možda?) i zauvijek i ljevica, nudeći Kubi priliku za okretanjem nove stranice vlastite povijesti.

 I dok Kubanci kolektivno tuguju, pružajući vodećim svjetskim medijima priliku za priču života, a svim znatiželjnim turistima željnima egzotike ( Šalković i slična ekipa, doduše, tvrde kako je stara, egzotična Kuba iz turističkih prospekata, nestala puno prije Fidela)  priliku da posjete zemlju čarobnu otočnu državu okruženu Meksičkim zaljevom, Karipskim morem i atlantskim oceanom, okruženu Sjedinjenim Američkim Državama, bahamima, Jamajkom, Haitijem, Kajmanskim otočjem i Meksikom, mi ćemo otputovati kroz vrijeme. Prisjećajući se povijesti i čovjeka koji ju je, u vlastitom komadiću svemira, stvarao.

Tko je, zapravo bio Fidel Castro? Sudeći prema crticama iz biografije, kontroverzna ličnost od samog početka,  sin bogatog španjolskog emigranta, vlasnika plantaže šećerne trske, dječak koji je uspješno završio čak dvije isusovačke škole, doktor prava, ali i čovjek kojem je i nesvjesno, general Fulgencio Batista, zbacivši državnim udarom vladu i predsjednika Carlosa Prio Socarrasa, te tkazujući izbore, onemogućio plniranu kandidaturu na mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu. Nakon neuspješne sudske tužbe protiv Batiste, a potom i isto takvog napada na vojarnu u mjestu Monacada, Fidel je utamničen, da bi nakon puštanja na slobodu, puta u SAD i Meksiko, orgnizirao revolucionarni pokret nazvan 26.srpnja.

Castro je, bez sumnje, bio i ostat će njveća komunistička ikona 20.stoljeća, vođa kojega će povijest pamtiti kao „igrača“ koji je gotovo pola stoljeća bio trn u oku velikom američkom bratu sa sjevera, državnik kojega su obožavali i mrzili, divili  mu se ili od njega strahovali, jedan od vodećih političkih čelnika prethodnog stoljeća čiji se život i ideologija prelamala kroz komunističku revoluciju, Hladni rat, svijet na rubu nuklearnog rata, ali i vječna suprostavljenost Sjevera i Juga.

Castro je na vlast stigao komunističkom revolucijom 1959, koju je predvodio uz pomoć brata i kasnijeg nasljednika Raula ali i istinske komunističke ikone, legendarnog Ernesta che Guevare.

I poslije pada Berlinskog zida 1989., trenutka koji je zauvijek promijenio dotadašnje globalne političke odnose i kartu svijeta, Fidel je, u skladu s imenom ( fidelity-vjernost, odanost), ostao do kraja vjeran vlastitoj ideologiji unatoč činjenici što ju je svijet svijet smatrao reliktom prošlih vremena, zbog čega je režim njegove države do današnjeg dana preživio kao jedino komunističko uređenje zapadne hemisfere, dokazujući znatno većim i moćnijim igračima kako se, itekako, može nositi s pobjedničkim pohodom globalizacijskog kapitala. Beskompromisnu odanost uvjerenjima i ideologiji koja ga je formirala pokazao je i u teškim vremenima za Kubu koja su uslijedila raspadom SSSR-a,te padom komunizma u Europi, ne odustajući ni u trenucima kada se planska ekonomija srušila poput kule od karata, ne pristajući na kompromisni komunizam slobodnog tržišta, kojem nije odoljela čak niti ( u odnosu na Kubu) ogromn Kina.

 I mada će se povijest i povjesničari tek morati odrediti prema Castrovoj ulozi u kreiranju političkih odnosa suvremenog svijet, i mada je za sobom ostavio i niz kontroverznih, izrazito diktatorskih poteza, i mada je zemljom koju je obožavao, punih pola stoljeća čelične vladavine, vodio autokratski , Kuba je, njegovom zaslugom, ostvarila i nekoliko impresivnih postignuća. Prije svega, Castro je u voljenoj zemlji iskorijenio nepismenost, a kubanski besplatni sustav zdravstvene skrbi učinio idealom kojem su težile i teže brojne zapadno europske zemlje. Zahvaljujući vrsnom obrazovanju, ali i potrebi za stalnim učenjem, tražeći uzore, prije svega u razdoblju antike, Fidel je obožavao Aleksandra Velikog, ali se i ponosio nadimkom „Demostena s Kariba“. I mada je do kraja beskompromisno vjerovao u jednakost, obrazovanje i dostupnost zdravstva za sve, nije u potpunosti uspio uvjeriti Kubance u vlastitu besprijekornost, kao i doživotnu potrebu za poslanjem.Stoga je, unatoč jasno proklamiranim komunističkim idejama, po potrebi posezao i za onim autokratskim, smještajući političke protivnike na sigurno-iza zatvorske brave.

 I tu zanimljivostima nije kraj, jer Fidelov ih je život, gotovo poput filmske priče, prepun, i ne samo stoga što je samostalno vladao 45 godina, niti stoga što ga je tek dvoje državnih poglavara uspjelo nadživjeti-kraljica Velike Britanije i kralj Tajlanda, ali zasigurno zato što je čini se, imao više života nego cijeli čopor mačaka, preživjevši nevjerojatnih 634 atentata, za koje je, uglavnom krivio CIU. Ista „smrdljiva imperijalistička“ organizacija navodno je imala plan i kako specijalnom depilacijskom kemikalijom uništiti njegovu pomno njegovanu bradu. Pored nevjerojatnog broja preživljenih atentata, Castro je, upravo zbog brojeva, završio i u Guinnessovoj knjizi rekorda zbog najdužeg govora ikada održanog u Ujedinjenim narodima, u trajanju od 4 sata i 29 minuta. Dječak katolik, u dobi od 12 godina, napisao je pismo tadašnjem američkom predsjedniku Rooseveltu u kojem ga je zamolio za novčanicu od 10 dolara, istu onu kakvu  nikada u životu nije vidio. Godinama kasnije, odlučni vođa, deklarirani ateist, dolaskom na vlast uništio je sve postojeće kutije društvene igre Monopoly, jer kapitalističke zanimacije nemaju što tražiti na Kubi.

 Unatoč nebrojenim teorijama zavjera vezanim prije svega uz njegovu dugovječnost i životnu vitalnost, a onda i spekulacijama o nebrojenim dvojnicima koji su se tijekom cijele njegove dugogodišnje vladavine, navodno pojavljivali na događajima umjesto njega, unatoč odavno pripremljenim oproštajnim tekstovima koji su, navodno, spremni čekali u redakcijama većine vodećih svjetskih medija, kao i službenoj političkoj mirovini koja ga nije spriječavala da se kroz komunističko glasilo „Granmi“ javnosti i svojim Kubancima redovno obraća mislima o svjetskim pitanjima, unatoč životnoj priči koja neodoljivo podsjeća na najbolje holivudske blokbustere, El comadante je, doživjevši 90-tu, umro 25.studenoga u 22.sata i 29 minuta.

Iza sebe je ostavio izrazito podijeljenu voljenu zemlju – na jednoj su strani oni koji , baš i nisu sigurni ima li zemlja budućnost nakon odlaska velikog vođe, a na drugoj oni koji su Castrovu smrt dočekali s radošću,spremni za novo, drugačije, bolje i slobodnije lice Castrove čarobne zemlje. Je li komunizam, unatoč Fidelovom odlasku , kako je sam sugerirao u svom posljednjem javnom govoru održanom u mjesecu travnju, i dalje živ, te hoće li kubanski narod izići kao pobjednik, odlučit će bespuća povijesne zbiljnosti.

.Jači od zemlje, El comadante će, bez sumnje, preživjeti i vlastitu smrt . Ako nikako drugačije, a onda zasigurno u povijesnim čitankama, i srcima svojih sunarodnjaka.

Hasta la victoria siempre!

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik