Izdvojeni Glas

Miruj..u smrti se sniva..

Uz blagdan Svih svetih

podloga

„Gledo sam te sinoć.Tužan.Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, na visokom odru, agoniji svijeća, gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako.nisam. Zapanjen sam stao u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, sumnjajući da su tamne oči jasne odakle mi nekad bolji život sjao. Sve, baš sve je mrtvo-oči, dah i ruke, sve što očajanjem htjedoh da oživim u slijepoj stravi i u strasti muke, u dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, pa mi reče-Miruj, u smrti se sniva…“

Iako neizbježna, uglavnom ju dočekujemo ili sa iracionalnim strahom, ili s neutemeljenom nadom u obećani raj, držeći se, pri tom, grčevito za život, polažući sve svoje nade i sva svoja ovozemaljska stečena dobra u znanost i medicinu, vjerujući kako ćemo je, možda, dok dođe red na nas, odgoditi. Konačni kraj ili novi početak? Granica ovo i ono zemaljskog? Pitanje smisla i besmisla?

 Sve je to smrt, prestanak svih bioloških funkcija koje definiraju živi organizam, kako je tumači wikipedija, dodajući tome i svojevrsni paradoks utemeljen na činjenici kako precizna medicinska definicija ljudske smrti postaje sve više problematična s većim napretkom znanosti i tehnologije. I mada religijske tradicije i filozofske rasprave već tisućljećima na različite načine pokušavaju objasniti taj završni, trajni i konačni dio života, odgovor koji će nas sve jednako zadovoljiti, kako se sada čini, još dugo neće biti nađen. Ipak, svi se slažu oko jednog- svi ćemo mi će mi, kad-tad, umrijeti. I tu prestaje svako daljnje racionalno promišljanje. Ili, zapravo, tek tada počinje..?  Jesmo li civilizacija sa zdravim odnosom prema smrti? I, koliko je zapravo važno znati prihvatiti je na pravi način, ne bi li se bolje nosili sa životom, na isti onaj način na koji je neophodno znati i raskrstiti s prošlošću, ne bi li lakše shvatili sadašnjost? Treba li smrt biti vječni bauk koji će nas pratiti kroz život,  onako kako je, svojevremeno pratila onog nesretnika koji je pred njom pobjegao u Samaru, ili nepobitna činjenica kojom je besmisleno opterećivati se, obzirom da je, iovako i onako, ne možemo izbjeći?

 I što nas kao ljude, civilizacijski, zapravo, više određuje-odnos prema vlastitoj smrti ili odnos prema onima kojih više nema?

Za povjesničare sumnje nema-evolucijski korak smo napravili onog trenutka kada smo vlastite mrtve počeli ispraćati dostojanstveno i s pijetetom, pretvarajući tek jednu, iako konačnu, životnu stanicu, u kulturu smrti?

 I što je, to, zapravo kod smrti, što nas najviše fascinira? Činjenica kako je riječ o nepoznatom terenu, a suvremeni ubermensch 21.stoljeća takvu si nepoznanicu ne može dopustiti? Mogućnost obećanog raja, iskupljenje i opraštanje svih grijeha? Prilika za novi, čisti početak, onakav kakav, govore oni sa sličnim iskustvom, osjetimo uvijek u trenutku kada nam život bježi iz ruku? I onaj vječni paradoks-zašto smo uvijek toliko najviše živi upravo u trenutku kada smo smrti najbliži?

Prisjećajući se ovih dana, svih onih dragih nam ljudi koji više nisu s nama, onih koji su oplemenivši naše živote, iskusili odlazak na drugu stranu, počinjujući iz početka, ili trajno stajući, promišljamo i o smrti, pokušavajući proniknuti tajnu i pronaći smisao.. Jer, na kraju krajeva, ležao on iza vječne duge, na kraju dugog, mračnog tunela, u biblijskom raju, mjestu na kojem nema gladnih, žednih, nesretnih i samih, raspršen u česticama svemirske energije ili tek jedno veliko, nesvjesno ništa, točka, kraj, the end- smisao je jedino ono što nam treba. I u životu i u smrti. Osjećaj kako za sve postoji razlog. I vrijeme.

Jer, „sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog. Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje. Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja. Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.“

I možda baš stoga, slaveći smrt, slavimo i život. Slaveći one kojih više nema, njihovu toplinu i ljudskost, energiju emocija koju su nam poklonili, postajemo bolji ljudi. Sjećajući se, učimo prihvaćati prošlost, ali i popravljati sadašnjost. Zatvarajući krug…pozdravljajući i prihvaćajući životni ciklus.

Na kraju krajeva, kako davno reče mudri Epikur:“ smrt i nije tako loša, jer dok smo živi, nje nema, a kad umremo nas nema.Prema tome, ne može nas ni na koji način utjecati.“

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik

Openradio banner