Izdvojeni Glas

Naše 80' godine - samo sjećanja

Godina 1982, Nova Gradiška, tada grad s velikim slovom G, odiše nekim, u našoj generaciji, do tad, nedoživljenim mirisom.

NG 80

Stiglo je vrijeme odrastanja, vrijeme kada smo sve češće, puni znatiželje, odlazili istraživati svijet oko sebe, putujući, ali se i uvijek vraćajući  kući s novim saznanjima, ljubavima, poznanstvima.

Glavno odredište i zapravo omiljena destinacija bio je Zagreb. Nama, balavanderima iz provincije, u to virjeme veliki grad, grad prepun zabave, mogućnosti i novih nadanja, ali, i iznimno popularan Trst, inozemstvo iz kojeg smo se vraćali sa stavom kao da smo obišli čitav svijet.

Otići u Zagreb tih godina značilo je, prije svega, provesti dio vremena na danas kultnim mjestima, prostorima u kojima su se stvarale urbane legende- popularnom SC-u, malom i velikom Lapidariju, ali i obići sve moguće i nemoguće kafiće , završavajući na kraju u nekom no name bircu, negdje sa strane, spavajući, pri tom,  kod nekog od brojnih „zemljaka“, ( a, svatko je znao bar nekoga u Zagrenu), novogradiških studoša, kao ilegalac u domu na Savi, a onda, slijedeće jutro, bježati kroz prozor glavom bez obzira, prepuni straha ne bi li nas ulovili na izlasku. Bez takvog scenarija, kao da i nisi bio u ( iz tadašnje perspektive klinca provincijalca)  europskom gradu. I dok su se novogradiški studenti vikendom uglavnom vraćali doma, mi iz grada smo neizostavno tutnjali u taj Zagreb. Ostajalo bi se jedino zbog posebnih tuluma, onih koji zaslužuju i posebnu priču. U šali smo tada znali govoriti kako su Nova Gradiška i Zagreb, kada je riječ o ponudi i mjestima za izlaske ,potpuno isti. U Zagrebu nas je, zbog količine ponude, peglala nedoumica gdje izaći, ista ona koja nas je mučila i kod kuće, iako je razlog bio puno jednostavniji- nedostatak ponude. 

Ma kakvi…Bilo je u našem gradu tih godina itekako cool mjesta za izlaske, ali je problem predstvljala činjenica što smo odjednom odrasli i grad nam je, gotovo preko noći,  postao“ pretijesan“. 

ng 80 1

 U to vrijeme jedno od nezaobilaznih mjesta za izlazak bila je Kavana „Korzo“, ljetni disco, kao stvoren za nas gradske klince, mjesto kojim su drmale tada jake DJ snage, pružajući nam priliku da uživamo u svjetskim hitovima tog vremena, ali i muzici u kojoj su guštali  naši roditelji dok su nas još „vozikali“ u dječjim, Jugovinil kolicima, hvatajući iste te hitove na radio Luxemburgu.

 Te davne 1982. nismo ni sanjali kako će bezbrižni dani i ludo provedeni vikendi, već kroz koju godinu, zauvijek ostati iza nas .Danas, 30-ak godina poslije, nakon što je Šumetlicom proteklo puno vode, nakon što su stasali neki novi klinci, pa i njihovi klinci, naš je grad potpuno izmijenio lice, odbacujući navike urbanog naselja, ali i zaboravljajući zauvijek lude davne 80' .Ostale su samo lijepe uspomene i neki čudan grč u stomaku, sličan onom poslije male noćne muzike na gradskom bazenu.

ng sad

Pišući danas o tome vremenu, malo stariji i ne puno mudriji, ne mogu se ne sjetiti i tadašnjih gradskih faca-  šminkera i  pankera, rockera i novovalaca, ali i nebrojenih drugih glazbeno-modnih likova. I koliko god međusobno bili različiti, jedno nam je tada svima bilo zajedničko- naša mladost i stav prema djevojkama. Dijametralno suprotan od ovog današnjeg. Jer, djevojke su bile naše kraljice. Njih se poštivalo i branilo, čuvalo, mazilo i pazilo…I u svakom trenutku i na svakom mjestu, šarmiralo u velikom stilu. Danas bi nas, takve, suvremeni frajeri, vjerojatno proglasili feminiziranima. Čudan naziv za one koji su znali na pravi način postupati s ljepšom polovicom svijeta,?!  Kako god, u to je vrijeme bilo nezamislivo izići u grad , a ne poznavati  plesne korake, ili se ne znati ophoditi s djevojkama. Feminizirani ili ne, bili smo puno veći frajeri od ovih današnjih . I koliko god međusobno bili različiti, svi smo znali i imali svoje mjesto u gradu i nitko nikome nije smetao. I mada je bilo povremenih obračuna, oni su se uvijek svodili na ono vlastito što imaš-ruke i noge. Tek je u rijetkim slučajevima sjevnulo nešto sa strane, boca, bokser , stolica u najgorem slučaju stolica, ali je takve incidentne tipove vrlo brzo i elegantno rješavao ostatak ekipe, uz jasnu poruku kako za njih više nema mjesta, osim onih u birtijama na gradskoj periferiji, gdje završavaju svi probisvjeti.

 

 

Tu su i sjećanja na čuvena noćna kupanja na tek uređenom gradskom bazenu, s bocom vina ispod ruke, još toplim burekom iz gradske pekarnice kupljenim za par boca piva i… neizostavna gitara. Danas su sve to tek daleke uspomene, suvremenim klincima bliske poput priča iz zemlje Nedođije. Vrijeme u kojem su rođena trajna prijateljstva, nesretne, ali i sretne ljubavi, brakovi i razvodi, vrijeme mladosti i odrastanja, vrijeme smjeha i gluposti, neopterećenosti i lude zabave, ali i vrijeme  pokoje, još uvijek nezaboravljene pljuske. Vrijeme  na koje nas danas podsjeća onaj izbljedjeli ožiljak zaslužen u lokalnoj tuči, zauvijek zapečaćen kirurškim šavom i sačuvane požutjele fotografije…vrijeme čarobnih godina, ludih novogradiških 80-tih.