Izdvojeni Glas

Zažmirite…I pokušajte osjetiti kako je živjeti u mraku…

O položaju slijepih i slabovidnih osoba u Hrvatskoj uz Međunarodni dan bijelog štapa

Sljepoću je, napisao je izvjesni britanski sveučilišni profesor, „od svih hendikepa najverojatnije najlakše simulirati, ali i najteže razumijeti“.

I mada svima nama koji smo blagoslovljeni osjetilom vida, biti slijep znači živjeti u mračnoj tamnici, prostor između svjetla i tame, oštrog i mutnog, sjećanja i mašte, prostor sasvim osobitih slika, ali i sasvim jedinstvenih opažaja u kojima žive slijepe osobe, prostor je, još uvijek, prepun zagonetki , čak i za stručnjake. U takvom svijetu, prema ne baš najsvježijim podacima međunarodne zdravstvene organizacije iz godine 2011. živi oko 285 milijuna ljudi, a u Hrvatskoj njih oko 7 tisuća

 Istovremeno, riječ je o iznimno teškom hendikepu, kojeg obično prati isto takva snaga volje. Jer, za biće s očima, čovjeka čiji mozak u normalnim okolnostima značajan dio svojih kapaciteta posvećuje obradi podražaja vida, živjeti u svijetu mirisa, dodira i zvukova, bez vanjskih slika i pogleda, itekako je zahtjevno i vrlo često, prije svega, frustrirajuće. Živite li, k tome, još i u Hrvatskoj, iznimno socijalno neosjetljivoj zemlji u kojoj odlukom države, slijepe osobe mjesečno dobivaju doplatak od 50 eura ( istovremeno iznos invalidnine za slijepe i slabovidne u Albaniji iznosi 100 eura, u Bosni i Hercegovini te Srbiji 175, u Njemačkoj 500, Austriji i Italiji-600, a u Francuskoj čak 715 eura, a nedavno nas je visinom mjesečnog doplatka „prešišalo“ čak i Kosovo!?), stvari postaju daleko zanimljivije i zahtjevnije.  Dodatni problem predstavlja i činjenica ( samo još jedan u nizu nacionalnih administrativnih „nonsensa“?!),  kako se spomenuti doplatak za „pomoć i njegu“ određuje prema uzroku nastanka , a ne prema stupnju invaliditeta.  

Oslijepjeti je, kažu stručnjaci,velik i strašan prijelaz: umrijeti kao netko tko vidi i uskrsnuti kao slijepac. Izazov je to, pred kojim mnogi, nedovoljno mentalno snažni, ali i oni uskraćeni za podršku najbližih, pokleknu.Istovremeno,život u društvu i okruženju usmjerenom na one koji vide, itekako je naporan i za psihički jake osobe i oduzima iznimno puno vremena. Jer, kako slikovito reče jedan član Hrvatskog saveza slijepih-pokušajte samo kao slijepa ili slabovidna osoba pronaći pastu za zube ili paket tjestenine u supermarketu, pa ćete od prilike znati o kakvom je mentalnom naporu riječ“.

I mada su proteklih godina učinjeni brojni i značajni koraci s ciljem poboljšanja kvalitete života slijepih i slabovidnih osoba u Hrvatskoj, prostora za pomake još je itekako puno. Pogotovo uzmemo li u obzir činjenicu da je upravo u našoj zemlji,  još davne 1895. godine, zahvaljujući Vinku Beku, u Zagrebu otvoren „Zavod za odgoj slijepe djece“, prva takva ustanova u jugoistočnoj Europi. Osim toga, upravo se na tom mjestu školovala i većina onih koji su 1946.godine osnovali Udruženje slijepih, prethodnicu današnje krovne nacionalne kuće osoba s ovim oblikom hednikepa-Hrvatski savez slijepih. Uz Centar „Vinko Bek“ koji pokriva potrebe đaka i osoba koje su na rehabilitaciji, u Hrvatskoj se odgojem i obrazovanjem slijepih i slabovidnih osoba bavi još i  Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča. Ipak, valja znati kako i bez obzira na ove dvije mogućnosti, veliki broj osoba s ovim oblikom hendikepa još uvijek nije prošlo kroz program obuke.

Ranije spomenuti mizerni mjesečni doplatak u iznosu od skromnih 50 eura, u odnosu na 2 tisuće i 500 kuna koliko već godinama traže aktivni članovi Saveza, nije doplatak socijalne pomoći. Riječ je o iznosu koji bi, da je prave političke volje, ali i istinske socijalne osjetljivosti kojom se, budimo brutalno iskreni, vrlo često, očito neopravdano, volimo kititi, koji bi tek trebao nadoknaditi potrebe sljepoće, poput brojnih pomagala za slijepe, istih onih čiju kupnju ne sufinancira država, ne priznaje HZZO, ali i koji su, vidi ironije, uglavnom iznimno skupi.

I dok ljudi s istim hendikepom u ostatku zemalja Europske unije, vlastiti tjelesni nedostatak ili oštećenje više ili manje uspješno, koristeći blagodati informatičkog doba, nadoknađuju korištenjem kompletne rčunalne opreme, one koja u Hrvatskoj košta oko 100 tisuća kuna, nacionalni zavod za zdravstveno osiguranje svojim slijepim i slabovidnim osiguranicima daje tek kazetofon, štap,sat i uređaj za slušanje knjiga, a učenicima još i elektroničku bilježnicu. Istovremeno, o zvučnoj prometnoj signalizaciji, označenim bolničkim prostorima, dostupnim knjigama ili tisku na brajici, većina slijepih i slabovidnih osoba u Hrvatskoj ( čast iznimkama), ne žive li u visoko urbanim sredinama,mogu samo sanjati.

Sužen izbor zanimanja, nepostojanje adekvatne stručne podrške,slabe rehabilitacijske vještine, diskriminacija i negativni stavovi šire društvene zajednice, slaba profesionalna ponuda,nedovoljno organizirana podrška države, niska motivacija za zapošljavanje, fizičke i prostorne prepreke, iznimno niski iznos mjesečnih inavlidnina, nemogućnost dolaska do neophodnih pomagala-samo su neki od problema s kojima se svakodnevno suočava oko 7 tisuća slijepih i slabovidnih osoba u ovoj državi.

Poseban problem predstavlja i zapošljavanje na koje se, i pored značajnih poticaja, poslodavci odlučuju vrlo rijetko i uglavnom, neopravdano, s velikim strahom i nepovjerenjem kakve radnike zapravo zapošljavaju. I tu dolazimo do još jednog velikog apsurda, jer unatoč tome što je, donedavno, telefonist na centrali bilo jedino zanimanje kojim su se slijepe i slabovidne osobe u Hrvatskoj mogle baviti, danas među slijepima ima znatan broj pravnika, profesora, ali i informatičara, jer IT tehnologija je ljudima s ovim oblikom hendikepa, doslovno otvorila prozor u svijet, ali i pružila nebrojene, do jučer, gotovo nezamislive mogućnosti. Istovremeno, Centar „Vinko Bek“, središnji referentni centar, ali i glavna nacionalna institucija koja se bavi obrazovanjem slijepih i slabovidnih osnovnoškolaca i srednjoškolaca, zahvaljujući vrsnim stručnjacima i entuzijastima, praćenju svjetskih trendova i tehnoloških mogućnosti, školuje već spomenute telefoniste, ali i administrativne tajnike, informatičare, uskoro i fizioterapeute...

Veliki su pomaci, zahvaljujujući, prije svega, naporima i aktivnostima članova  Udruge slijepih studenata, napravljeni u visokoškolskom obrazovanju, kroz skeniranje potrebne stručne literature, informatizacije, ali i dostupnosti kompjutera s govornim programima. Oprema je to koja slijepim i slabovidnim učenicima pruža mogućnost ravnopravnog praćenj nastave  sa svim ostalima, ali i otvara mogućnost pisanja tekstova na takozvanom crnom tisku. I mada iz škole na tržište rada šaljemo itekako osposobljene mlade ljude, i mada relevantne stručne zdravstveno-edukacijske ustanove, unatoč nikad dovoljnim sredstvima, nastoje ulagti u razvoj obrazovanja, i mada su tu i izvjesni poticaji, ako poslodavci imaju predrasude prema sljepoći, a živimo u društvu u kojem ih imaju mnogi, od zapošljavanja, kao i mijenjanja opće percepcije javnosti prema slijepima i slabovidnima, ali i generalno, svim osobama s hendikepom, nikada neće biti ništa. Jer, riječ je, prije svega, o situaciji u kojoj bi primarna trebala  biti spoznja  kako je riječ o osobi koja se nečim bavi i to radi kvalitetno, a njen je hendikep u čitavoj priči, tek sporedan i sekundarni.

Zanimljivo je, osim toga, a tvrde to svi oni poslodavci koji su se s vlastitim predrasudama uspješno izborili, ili ih, blago njima, nikada nisu ni imali, kako je riječ o iznimno kvalitetnim i lojalnim radnicima, svjesnima odgovornosti, ali i zahvalnima na pruženoj prilici. Dodajmo ovome i slijedeće-prema podacima Hrvatskog registra osoba s invaliditetom iz, ponovno, relativno davne 2010.godine ( nije tema ovog teksta, ali je pitanje, itekako na mjestu, jer što radi onih stotinjak razno raznih državnih agencija, ureda za ovo i ono, bez dsz, kada se podaci poput ovih, ne ažuriraju godinama??), u našoj zemlji živi više od pola milijuna osoba s invaliditetom, od čega njih gotovo 20 tisuća ima neki od problema s vidom,  njih 3664 potpunu slijepoću, a zaposleno ih je samo 489!!!??

Kada već ne mogu raditi, kada se vrlo često ne mogu samostalno ni kretati, kada, prema još uvijek do kraja neriješenoj i neusuglašenoj zakonskoj regulativi koja bi trebala potaknuti javnu televiziju da u svoj program uključi i slijepe osobe, mogu pratiti slovima i brojkom tek pokoji tv sadržaj, kada ne mogu ići u kino, osim ako dovoljno dobro ne vladaju engleskim jezikom, onda bi im, valjda, kao društvo koje je dostiglo određeni evolucijski i civilizacijski stupanj, trebali pružiti mogućnost užitka u čitanju.?? Posebno znamo li kako slijepi, u pravilu, puno više čitaju od ljudi koji vide.. ( da, i tu smo posebni, jednako nakaradni i jednako nazadni u odnosu na sve ostale, uključujući, čini se, i one puno gore od nas)…

Ali, jok…

Jer, dok razvijene zemlje svijeta, one za kojima kaskamo sitnih 50-ak i kusur godina, za literaturu prilagođenu slijepim i slabovidnim osobama izdvajaju oko 5 posto ukupnih sredstava, u Hrvatskoj ta brojka iznosi mizernih 0,4 posto. I to još nije sve. Jer, čak i kada knjige objavimo, one nisu tako brzo i tako lako dostupne slijepim osobama, posebno obima koje žive izvan Zagreba, obzirom da mora proći i do nekoliko godina prije nego li budu prevedene na Braillevo pismo.

Zbog svega toga, ali i brojke od 7 tisuća koja nije ni malo zanemariva, uz neophodne kvalitetne, socijalno osjetljive zahvate u području zdravstva, socijalne skrbi i zakonske regulative, pod hitno nam je potrebna kontinuirana edukacija javnosti, ona koja bi išla u smjeru dokidanja predrasuda i diskriminacije slijepih i slabovidnih osoba. A, za to je potrebno toliko malo. Samo ljubaznost..Jezik kojeg. kako davno reče mudri Mark Twain „gluhi mogu čuti , a slijepi vidjeti.“ Važno je osim toga i osvijestiti kako se integracija osoba s invaliditetom, stoga i slijepih i slabovidnih, ne treba zasnivati na sažalijevanju i milosrđu, kao i održavanju  postojećih predrasuda .Potrebna je ,tek senzibilizacija društva za njihove potrebe i interese, kao i njihovo osnaživanje, pa ćemo vidjeti što sve slijepe i slabovidne osobe zapravo mogu. Evidentno je, osim toga, kako u odnosu i stavu „zdravih“ pojedinaca prema osobama s invaliditetom, vrlo često postaje jasno da smo uglavnom hendikepirani svi mi ostali, uvjetno rečeno čitavi, a puno manje oni koji se svakodnevno bore sa stvarnim tjelesnim nedostatcima.

Zbog svega toga, zbog činjenice kako je svijet ovih dana (15.listopada) obiježio Međunarodni dan bijelog štapa, zbog toga što volimo vjerovati kako postajemo društvo otvoreno prema različitostima, društvo koje, bez predrasuda, prihvaća sve svoje pojedince, valjalo bi na trenutak stati i o svemu ovome debelo razmisliti. Osim toga, osoba s invaliditetom ima svugdje u svijetu i na svim razinama društva. Prema procjenama UN-a, problem invalidnosti je mnogo rašireniji nego se to misli-od 10 stanovnika svake zemlje, bar je jedan, u izvjesnoj mjeri, invalid, što čini oko 450 milijuna ljudi u svijetu. Među njima je i onih 7 tisuća slijepih i slabovidnih koji  imaju nesreću da su se rodili u Hrvatskoj, onih 7 tisuća koji su nam nastojali skrenuti pozornost na vlastite probleme prije nekoliko dana.  Upravo zato, valja podsjetiti i kako se stupanj evolucije društva, prije svega očituje u načinu na koji isto to društvo tretira osobe s hendikepom.

Stoga, zažmirite na trenutak..I pokušajte osjetiti i doživjeti svijet u mraku.A, onda se, ako se već nikako ne možete izboriti s vlastitim predrasudama, bar  povedite za čuvenom maksimom morala i ne činite drugima ono što ne bi voljeli da čine vama. Ili se samo zapitajte kako je živjeti u svijetu prepunom ograničenja…

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik

Openradio banner