Izdvojeni Glas

Nema revolucije bez solidarnosti ili kako prestati zabijati glavu u pijesak

Uz 22.rujna, Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama

I dok je društvo, po ko zna koji put, izloženo novim, starim, uvijek slično debilnim tektonskim poremećajima  ( iako, ne zavaravajmo se, ništa u svemu ovome što nam se događa nije normalno i ništa bezopasno).

Dok nas ponovno dijele na prave i krive, ateiste-bezumnike i katolike- vrijedne spašavanja, na lijeve i desne, crvene i crne, naše i njihove, dok kuha i vrije na sve strane, od senzacionalizma, novinarskog neprofesionalizma, preko politički nekorektnih do civilizacijsko aposlutno nedopustivih izjava, još je jedan važan datum prošao gotovo nezapaženo.

Jer, u trenutku dok se sukobljavaju dvije Hrvatske, ona normalna, uljuđena, antifašistička i toleranta, s onom koja zagovara povratak u srednji vijek, negirajući evoluciju, ali i sve ostale civilizacijske dosege, tražeći, tek, odgovore na pitanja nestala u bespućima povijesne zbiljnosti , kome je, uopće bitno što je u  nešto više od godinu dana ubijeno 16 žena ( u svakom od ovih slučajeva počinitelj je bio muškarac s kojim su bile ili u obiteljskoj ili u partnerskoj vezi), što su ubijane žene svih generacija-kćeri, majke i bake, što svakih 28 dana u ovoj zemlji jednu ženu ubije njen sadašnji ili bivši partner, što više od njih 30 svakodnevno trpi fizičko nasilje, ali i što svakih 11 dana jedna žena prijavi silovanje iza kojeg, u pravilu, stoji partner ili suprug?! I koja je svrha skretanja pažnje javnosti, izvlačenja događaja starog 17 godina  (22.rujna 1999. ) i podsjećanja na gnjusni čin izvjesnog Mate Oreškovića, ni manje ni više nego rvatskog policajaca, koji je prilikom brakorazvodne parnice ubio sutkinju, vlastitu suprugu i njenu odvjetnicu? I čemu se, uopće uzbuđivati?

Riječ je, tek o štracama, onima drugotnima, manje vrijednima. Osim toga, nema šanse da nisu same krive jer su izazivale. Prava žena ( čitaj prava Hrvatica ), jako dobro zna gdje joj je mjesto i koja je njena iskonska, primarna, a potom i konačna životna uloga. Zar ne?

I kao da crne brojke nisu dovoljne, i kao da smrti njih, ovaj puta 16, a sutra tko zna koliko, nisu dovoljno snažan krik, dan je ovo koji obilježavamo i u ime svih onih drugih stotinu, tisuću, koje svakodnevno u ovoj zemlji ostaju bez posla i sredstava za život, kojima se na dnevnoj bazi, uz organizirane i orkestrirane molitve pred bolnicama, pod krinkom borbe za drugačiju i bolju Hrvatsku, dokidaju reproduktivna i seksualna prava, brani odlučivanje o vlastitom tijelu, poništvaju slobode izborene nekih davnih, mislili smo, odavno zaboravljenih godina. Dan kada bi se kao društvo, ali i kao pojedinci, što će reći i kao očevi, sinovi, supruzi, djedovi, trebali prisjetiti i žena žrtava seksualnog nasilja u ratu, istih onih koje svakodnevno stigmatiziramo, ali i žena koje, na ovaj ili onaj način, čine manjinu-žena invalida, Romkinja, Srpkinja i svih onih drugih i drugačijih, za ovo društvo nedovoljno i nejednako vrijednih, žena pripadnica LGBT zajednice, višestruko marginaliziranih, samohranih majki, žena-samica  (kako naš zakon, poetski, naziva one sirotice koje se, igrom sudbine, ili, ne daj Bože, još gore vlastitom odlukom, nisu uspjele realizirati kao supruge i majke)…

Trebali smo, ali, eto nismo ( ili jesmo, tek onako u prolazu, deklarativno).

Zato su to, i ovaj puta, još jednom, kao, uostalom i uvijek do sada, učinile one same. Žene. Slučajno ili ne, aktivistice civilnog društva, anonimne junakinje, borkinje protiv vjetrenjača.  Razbijajući , tako, tvrdnju o nepostojanju solidarnosti, podsjećajući na osnovna ljudska prava ali i činjenicu da živimo u 21.stoljeću, na snagu i značaj rodne ravnopravnosti ( zagovornicima one druge, drugačije, Hrvatske koja moli 40 dana za život, toliko mrskog pojma) , vičući na sav glas, otvarajući oči javnosti, informirajući i educirajući, šaljući poruku svima, ali prije svega, ženama sutrašnjice. Djevojčicama i djevojkama koje i u ovom trenutku, na kraju 2016.godine, odrastaju pod terorom „roza-plave kulture“, uspavljujući se uz bajke o plahim, krhkim princezama, čiji je jedini životni smisao i posao- čekati dolazak princa, odgajane i pripremane za ulogu supruga i majki ( nikako obrnutim redoslijedom, i ni za živu glavu, za nešto treće ).

 

Jer, upravo bi one trebale i morale biti heroine novog, boljeg, rodno ravnopravnog društva. Društva koje će svakom svom pojedincu, bez obzira na spol, boju kože, vjersko uvjerenje ili seksualnu orijentaciju, pružati iste šanse, u kojem se opće ljudske i civilizacijske vrijednosti neće dovoditi u pitanje, društva koje će znati razliku između dobra i zla.

Bit će to društvo u kojem će se poštivati ljudska prava, uključujući i pravo na slobodu izbora, društvo koje će svakom svom pojedincu pružiti priliku da se, vlastitim znanjem i sposobnošću, izbori za egzistenciju i život dostojan čovjeka ( priječeći, tako u korijenu, bilo kakav oblik ekonomskog nasilja ), društvo čiji se pojedinci neće licemjerno skrivati iza  lažnog morala, zabijajući, pri tom, glavu u pijesak,pred nasiljem. Društvo svjesno kako u nasilju nema ništo romantično, ali i tko je nasilnik. Društvo u kojem će se znati kako piti alkohol nije zločin, ali silovati jest, kako nasilnik nije zvijer ni čudovište, nego čovjek poput nas-susjed, prijatelj, ( zabrinjavajuće je što su nasilnici uglavnom, iako valja bježati od svake vrste generalizacije, vrlo često, ugledni i cijenjeni pripadnici zajednice), društvo s nultom stopom tolerancije na svaki oblik nasilja, ali,prije svega društvo u kojem će djevojčice i djevojke odrastati ravnopravne, nikako kao drugotne ili štrace, svjesne vlastitih sposobnosti i vlastite snage, odgovorne za vlastite životne izbore, uvažavane i prihvaćane na osnovu rezultata i postignuća, a ne tek činjenice kako su nečije supruge ili majke.

I koliko god se, na prvu činilo romantičnim, gotovo utopističkim, zanimljivo je i kako je, istovremeno, riječ o društvu temeljenom na opće ljudskim, opće civilizacijskim vrijednostima, istim onim za kakve se ostatak svijeta, (očigledno, ne još i mi), odavno izborio. Možda stvari krenu na bolje onog dana kada i Hrvatska napokon, ratificira Istanbulsku konvenciju-konvenciju Vijeća Europe o sprečvanju i bori protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. (zašto to još uvijek, uspkros snažnom lobiranju brojnih nacionalnih udruga nismo učinili, nije poznato)? Ili onda kada konačno osvijestimo kako „nema revolucije bez solidarnosti „ ( i ne može ona bez najmanje jednog ogavnog termina koji podsjeća na mračna vremena jednoumlja, jel?Fuj!!)

Shvatili ne shvatili, bili dio one prve,progresivne, ili one druge, nazadne Hrvatske, vikali na sav glas,ili tek šaputali, poznavali statistiku ili je i dalje ignorirali, uz 22.rujna, ali i uz svaki drugi slijedeći dan i datum, jasno je tek jedno:

„Ne možemo postići promjenu sustava, promjenu načina razmišljanja i struktura koje podržavaju nasilje, promjenu svijesti oko razumijevanja nasilja, odbacivanje patrijarhalnih vrijednosti i kulture, promjena u politici koje na žene utječu ekonomski, socijalno, seksualno, fizički, emocionalno..Ne možemo zaustaviti ponavljajuće obrasce kontrole, opresije i ekspolatacije-SAME ( ali i sami ). Solidarnost je ključna za povezanost.“ Ali i za promjene…

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik

Openradio banner