Izdvojen Glas - OCD ili „Stvaramo nova poznanstva“

Razgovor s Mirelom Travar

Dugogodišnjom aktivisticom, mladom obrazovanom ženom osjetljivom na svaki oblik društvene nepravde

 

Dovoljno je samo promijeniti vlastiti život da bi se promjena dogodila negdje drugdje

 

CLUBTURE je neprofitna, inkluzivna, participativna mreža organizacija koja radi na osnaživanju nezavisne kulturne scene i okuplja organizacije nezavisne kulture s područja bivše Jugoslavije, ali i djeluje kroz KOOPRATIVU,.regionalnu platformu za kulturu, izmđu ostaloga, upravo zahvaljujući i njenom radu.

Iza, sudeći po nazivu, ali i profilu, itekako zanimljivih organizacija, stoji ona- aktivistica i  jedna od pionirki (doduše, ne onih Titovih) u radu s civilnim sektorom, donedavno čelnica Mreže mladih Hrvatske. U životopisu joj, osim toga piše i kako trenutno volontira i u brojnim drugim udrugama i inicijagtivama, ali i kako je članica Savjeta za razvoj civilnog društva Vlade Republike Hrvatske i Stručnog povjerenstva za izradu Nacionalnog programa za mlade Hrvatske, aktivna ( a, kako drugačije?) sudionica analize zakonskih rješenja za mlade iz četiri europske države, ali i izrade priručnika za suzbijanje diskiminacije mladih na tržištu rada.

Da je, kojim slučajem, sretnete negdje uz put, posebno ukoliko ste zadojeni razno raznim predrasudama i skloni ljude procijenjivati na osnovu izgleda, ovakve vam njene reference, zasigurno ne bi pale na pamet.S druge strane, žena se takvima i njima sličnima ni malo ne opterećuje i u društvu nesklonom mladima, a kamoli nezavisnoj kulturnoj sceni ( jel to uopće postoji u zemlji kojoj je i formalna kultura zadnja rupa na svirali?), fura svoj film, hrabro se boreći protiv vjetrenjača. Fakultetski obrazovana, s nizom uspješno završenih brojnih dodatnih edukacija, strastveno je odana aktivizmu,  uvjerena kako svatko od nas, ima li viziju i dovoljno upornosti, itekako, može mijenjati svijet, ali i ima pravo na život u društvu temeljenom na vrijednostima istinskog građanskog društva.

Ona je Mirela Travar i upoznaje nas sa svojih uspješnih i iznimno aktivnih 10-ak aktivstičkih godina...

U trenutku dok još uvijek nismo načisto što je, zapravo civilno društvo i što bi njime trebali dobiti, ali i živimo u vremenu kada je krajnji trenutak za masovniji aktivizam mladih,upoznaj nas sa svojim počecima.Od kud i kako aktivizam?

Sve je, nekako spontano počelo na faksu, zahvaljujući mom trajnom dubokom osjećaju za svaki oblik društvene nepravde. Tih sam godina končano odlučila nešto poduzeti ,a ne samo biti promatrač, pa sam upisala Mirovne studije. Jedinstveni je to program Mirovnog centra koji se bavi svim oblicima društvenih promjena, nenasilnom komunikacijom, rodnom ravnopravnošću, i koji me je u potpunosti usmjerio na aktivizam.

Službena definicija aktivizma nam je poznata.Što aktivizam predstavlja tebi osobno i što ti je pružio svih ovih godina?

Aktivizam je za mene jedna od najznačajnijih društvenih komponenti, jer svaki puta kada se dogodi određena pozitivna promjena, ona je posljednica upravo građanskih inicijativa i akcija. S druge strane, čini mi se kako je jedino to prostor u kojemu ja mogu djelovati, područje koje me definira i za koje sam, na sreću, dovoljno kompetentna i svaki dan zahvalna što imam mogućnost raditi ono što volim,a što istovremeno mijenja našu stvarnost i naše okruženje

Kakva je, zapravo nacionalna slika aktivizma i koliko su mladi u Hrvatskoj spremni, zainteresirani ili, na kraju krajeva, i dovoljno hrabri da postanu aktivisti?

Hajmo prvo razjasniti kako mladi čine ogroman socijalni kapital društva, snagu i na žalost, nedovoljno homogenu populaciju. S druge strane, kultura aktivizma u Hrvatskoj još uvijek, nije dovoljno razvijena. U zemljama tradicionalnih, starih demokracija, svijest o aktivizmu prisutna je desetljećima, pa i stoljećima, što mladima iz ostalih zemalja Europske unije daje prliku da odrastaju s aktivističkim, građanskim akcijama i uče kako se, zapravo, rade i postižu relevantne društvene promjene. Na sreću, i kod nas se, nakon što smo 20-ak godina, više ili manje uspješno učimo demokraciji, dogodio određeni pomak u smislu sve većeg interesa mladih i opredjeljivanja za takav način društvenog djelovanja. Ipak, sam interes nije dovoljan. On traži sustavnu, formalnu promjenu koja bi , dugoročno, trebala mlade ljude naučiti aktivizmu, tome kako biti aktivan građanin, kako sudjelovati u društvu, ali i kako se brinuti sam o sebi i svojoj realnosti. U tom smislu jedna od bitnijih sustavnih promjena i ključ za afirmaciju aktivizma i aktivističkog djelovanja je uvođenje Građanskog odgoja i obrazovanja u osnovne i srednje škole.

U desetak tvojih aktivnih aktivističkih godina puno je uspješno realiziranih akcija i inicijativa. Što  od svega učinjenoga smatraš svojim najvećim uspjehom?

Definitivno ljude. One koje sam kroz godine aktivisgtičkog djelovanja upoznala i uspjela zadržati u svom životu, jer, svaki uspjeh dođe i prođe, a upravo su ljudi najveća i trajna vrijednost.

Obzirom kako si, zasigurno, jedna od naših najvećih ekspertica za aktivizam i svaki oblik građanskog djelovanja, najpozvanija si da odgovoriš na pitanje koje su najuspješniji načini i metode za afirmiranje, ali i poticanje aktivizma među mladima?

Nema idealne, odnosno manje ili više dobre metode.,jer, svaka je jednako vrijedna. S druge strane, potrebno je da postoji sluh one druge strane do koje želite doprijeti.Tek onda kada toga nema, potrebno je izići  u javnost i vrijednosti aktivizma nastojati plasirati kroz medije.E, to je onda zagovaranje.Ipak, ono što se do sada pokazalo kao najučinkovitije je komunikacija s donositeljima odluka putem javnosti, posebno prilikom posebno važnih drušgtvenih akcija i inicijativa.

Sjećaš li se svoje službeno prve inicijative u smislu aktivističkog djelovanja i jesi li tada imala osjećaj kako mijenjaš stvari oko sebe?

Da, jako se dobro sjećam. Bila je to akcija „Reclaim the street“ u okviru inicijative Pravo na grad i čuvenog slučaja zagrebačkog Cvjetnog trga i Varšavske ulice gdje sam bila volonterka. Akcija je odrađena na gerila način, bez da smo je prijavili policiji i onako, spontano, zauzeli ulicu. Osim same akcije posebno se sjećam fenomenalnog osjećaja,jer, osim što sam radila u privatnoj sferi i bavila se javnim politikama kao studentica Mirovnih studija, ovo je bio moj prvi čin službenog autanja, odnosno izlaska u javni prostor, odnosno onaj prostor za koji smatram kako je vrijedno boriti se

I, hajmo sad na kraju nabaaciti jedan aposlutan kliše, pa završiti tvojom porukom mladima i svima onima koji razmišljaju aktivirati se u vlastitim sredinama

 

Ne znam koliko je ovo poruka, a koliko moj osobni stav, ali smatram kako se, itekako isplati određene stvari žrtvovati posebno ukoliko je to radi neke veće društvene promjene. U tom smislu mladi bi se, ali i svi mi generalno trebali što više ne aktivirati nego informirati o načinima na koji mogu promijeniti vlastite živote, jer tada, sigurna sam, promjena nastaje i negdje drugdje, zapravo, svuda oko nas.

Razgovor s Mirelom Travar, dugogodišnjom aktivisticom, mladom obrazovanom ženom osjetljivom na svaki oblik društvene nepravde

Dovoljno je samo promijeniti vlastiti život da bi se promjena dogodila negdje drugdje

CLUBTURE je neprofitna, inkluzivna, participativna mreža organizacija koja radi na osnaživanju nezavisne kulturne scene i okuplja organizacije nezavisne kulture s područja bivše Jugoslavije, ali i djeluje kroz KOOPRATIVU,.regionalnu platformu za kulturu, izmđu ostaloga, upravo zahvaljujući i njenom radu.

Iza, sudeći po nazivu, ali i profilu, itekako zanimljivih organizacija, stoji ona- aktivistica i  jedna od pionirki (doduše, ne onih Titovih) u radu s civilnim sektorom, donedavno čelnica Mreže mladih Hrvatske. U životopisu joj, osim toga piše i kako trenutno volontira i u brojnim drugim udrugama i inicijagtivama, ali i kako je članica Savjeta za razvoj civilnog društva Vlade Republike Hrvatske i Stručnog povjerenstva za izradu Nacionalnog programa za mlade Hrvatske, aktivna ( a, kako drugačije?) sudionica analize zakonskih rješenja za mlade iz četiri europske države, ali i izrade priručnika za suzbijanje diskiminacije mladih na tržištu rada.

Da je, kojim slučajem, sretnete negdje uz put, posebno ukoliko ste zadojeni razno raznim predrasudama i skloni ljude procijenjivati na osnovu izgleda, ovakve vam njene reference, zasigurno ne bi pale na pamet.S druge strane, žena se takvima i njima sličnima ni malo ne opterećuje i u društvu nesklonom mladima, a kamoli nezavisnoj kulturnoj sceni ( jel to uopće postoji u zemlji kojoj je i formalna kultura zadnja rupa na svirali?), fura svoj film, hrabro se boreći protiv vjetrenjača. Fakultetski obrazovana, s nizom uspješno završenih brojnih dodatnih edukacija, strastveno je odana aktivizmu,  uvjerena kako svatko od nas, ima li viziju i dovoljno upornosti, itekako, može mijenjati svijet, ali i ima pravo na život u društvu temeljenom na vrijednostima istinskog građanskog društva.

Ona je Mirela Travar i upoznaje nas sa svojih uspješnih i iznimno aktivnih 10-ak aktivstičkih godina...

U trenutku dok još uvijek nismo načisto što je, zapravo civilno društvo i što bi njime trebali dobiti, ali i živimo u vremenu kada je krajnji trenutak za masovniji aktivizam mladih,upoznaj nas sa svojim počecima.Od kud i kako aktivizam?

Sve je, nekako spontano počelo na faksu, zahvaljujući mom trajnom dubokom osjećaju za svaki oblik društvene nepravde. Tih sam godina končano odlučila nešto poduzeti ,a ne samo biti promatrač, pa sam upisala Mirovne studije. Jedinstveni je to program Mirovnog centra koji se bavi svim oblicima društvenih promjena, nenasilnom komunikacijom, rodnom ravnopravnošću, i koji me je u potpunosti usmjerio na aktivizam.

Službena definicija aktivizma nam je poznata.Što aktivizam predstavlja tebi osobno i što ti je pružio svih ovih godina?

Aktivizam je za mene jedna od najznačajnijih društvenih komponenti, jer svaki puta kada se dogodi određena pozitivna promjena, ona je posljednica upravo građanskih inicijativa i akcija. S druge strane, čini mi se kako je jedino to prostor u kojemu ja mogu djelovati, područje koje me definira i za koje sam, na sreću, dovoljno kompetentna i svaki dan zahvalna što imam mogućnost raditi ono što volim,a što istovremeno mijenja našu stvarnost i naše okruženje

Kakva je, zapravo nacionalna slika aktivizma i koliko su mladi u Hrvatskoj spremni, zainteresirani ili, na kraju krajeva, i dovoljno hrabri da postanu aktivisti?

Hajmo prvo razjasniti kako mladi čine ogroman socijalni kapital društva, snagu i na žalost, nedovoljno homogenu populaciju. S druge strane, kultura aktivizma u Hrvatskoj još uvijek, nije dovoljno razvijena. U zemljama tradicionalnih, starih demokracija, svijest o aktivizmu prisutna je desetljećima, pa i stoljećima, što mladima iz ostalih zemalja Europske unije daje prliku da odrastaju s aktivističkim, građanskim akcijama i uče kako se, zapravo, rade i postižu relevantne društvene promjene. Na sreću, i kod nas se, nakon što smo 20-ak godina, više ili manje uspješno učimo demokraciji, dogodio određeni pomak u smislu sve većeg interesa mladih i opredjeljivanja za takav način društvenog djelovanja. Ipak, sam interes nije dovoljan. On traži sustavnu, formalnu promjenu koja bi , dugoročno, trebala mlade ljude naučiti aktivizmu, tome kako biti aktivan građanin, kako sudjelovati u društvu, ali i kako se brinuti sam o sebi i svojoj realnosti. U tom smislu jedna od bitnijih sustavnih promjena i ključ za afirmaciju aktivizma i aktivističkog djelovanja je uvođenje Građanskog odgoja i obrazovanja u osnovne i srednje škole.

U desetak tvojih aktivnih aktivističkih godina puno je uspješno realiziranih akcija i inicijativa. Što  od svega učinjenoga smatraš svojim najvećim uspjehom?

Definitivno ljude. One koje sam kroz godine aktivisgtičkog djelovanja upoznala i uspjela zadržati u svom životu, jer, svaki uspjeh dođe i prođe, a upravo su ljudi najveća i trajna vrijednost.

Obzirom kako si, zasigurno, jedna od naših najvećih ekspertica za aktivizam i svaki oblik građanskog djelovanja, najpozvanija si da odgovoriš na pitanje koje su najuspješniji načini i metode za afirmiranje, ali i poticanje aktivizma među mladima?

Nema idealne, odnosno manje ili više dobre metode.,jer, svaka je jednako vrijedna. S druge strane, potrebno je da postoji sluh one druge strane do koje želite doprijeti.Tek onda kada toga nema, potrebno je izići  u javnost i vrijednosti aktivizma nastojati plasirati kroz medije.E, to je onda zagovaranje.Ipak, ono što se do sada pokazalo kao najučinkovitije je komunikacija s donositeljima odluka putem javnosti, posebno prilikom posebno važnih drušgtvenih akcija i inicijativa.

Sjećaš li se svoje službeno prve inicijative u smislu aktivističkog djelovanja i jesi li tada imala osjećaj kako mijenjaš stvari oko sebe?

Da, jako se dobro sjećam. Bila je to akcija „Reclaim the street“ u okviru inicijative Pravo na grad i čuvenog slučaja zagrebačkog Cvjetnog trga i Varšavske ulice gdje sam bila volonterka. Akcija je odrađena na gerila način, bez da smo je prijavili policiji i onako, spontano, zauzeli ulicu. Osim same akcije posebno se sjećam fenomenalnog osjećaja,jer, osim što sam radila u privatnoj sferi i bavila se javnim politikama kao studentica Mirovnih studija, ovo je bio moj prvi čin službenog autanja, odnosno izlaska u javni prostor, odnosno onaj prostor za koji smatram kako je vrijedno boriti se

I, hajmo sad na kraju nabaaciti jedan aposlutan kliše, pa završiti tvojom porukom mladima i svima onima koji razmišljaju aktivirati se u vlastitim sredinama

Ne znam koliko je ovo poruka, a koliko moj osobni stav, ali smatram kako se, itekako isplati određene stvari žrtvovati posebno ukoliko je to radi neke veće društvene promjene. U tom smislu mladi bi se, ali i svi mi generalno trebali što više ne aktivirati nego informirati o načinima na koji mogu promijeniti vlastite živote, jer tada, sigurna sam, promjena nastaje i negdje drugdje, zapravo, svuda oko nas.