Gaudeamus

Sound of silence

Ili kako živjeti s gluhoćom.

U svijetu ispunjenom zvukovima i bukom, probajte na trenutak zamisliti kako zvuči „sound of silence“, ali i kako je živjeti u tišini... i možda ćete, ali samo možda uspijeti shvatiti kako je živjeti bez sluha.

Prije nego li uronimo u svijet tišine, ali i razbijemo brojne predrasude, valja nam definirati hendikep, koji, kaže medicinska enciklopedija, predstavlja potpuni ili djelomični nedostatak čula sluha kod čovjeka. Ako se kod ljudi javi u ranoj životnoj dobi, može utjecati na sposobnost učenja jezika, zbog čega takve osobe nazivamo gluhonijemima. Ukoliko se, pak javi u kasnijoj dobi, nakon prirodnog učenja jezika, naziva se postlingvalna ili kasna gluhoća. Čak oko 98 posto osoba koje se smatra potpuno gluhima, imaju takozvane ostatke sluha, nešto slično onoj famoznoj, medicinski do kraja nerasvijetljenoj „fantomskoj boli“ koji, znaju to stručnjaci, osjećaju pacijenti kojima nedostaju određeni ekstremiteti. Zbog tih ostataka pojam gluhoće se vrlo često, ali i nedovoljno točno, izjednačava s pojmovima nagluhost ili veliko oštećenje sluha.

 

Gubitak sluha, kaže medicina, može uzrokovati mehanički problem u slušnom kanalu ili srednjem uhu koji onemogući provođenje zvuka. Osim toga, razlikujemo dva oblika gubitka sluha-onaj kada osoba čuje zvukove koji se prenose zrakom i one koji se prenose kostima.Gluhoća, tako, predstavlja zdravstveni poremećaj koji se ogleda u djelomičnoj ili potpunoj nemogućnosti slušnog kanala da prenosi podražaje. Ukoliko se henidkep javi u ranoj životnoj dobi može utjecati na sposobnost učenja jezika.Prema europskim procjenama u ukupnom stanovništvu jedan je promil gluhih i oko tri posto nagluhih osoba. U Hrvatskoj ih je registrirano nešto više od 13 tisuća dok je onih nagluhih čak oko 150 tisuća. O njihovom položaju i pravima brine Hrvatski savez gluhih i nagluhih osoba, kao i sve aktivnija mreža udruga okupljena u Savez dodir. I, mada smo napravili ogroman civilizacijski iskorak, prostora za poboljšanja još uvijek, itekako ima.. Jer, iako dovoljno senzibilizirani kao društvo i bez izraženih primjera stigmatizacije,  kada je riječ o našem odnosu prema gluhima i nagluhima, još su uvijek prisutne diskriminacija  i licemjerje, zbog kojih su, nerijetko, osobe s hendikepom, zauvijek prepuštene vlastitom svijetu bez zvukova.

Zanimljivo je kako se oko 90 posto gluhe djece rađa u obiteljima s oba čujuća roditelja, sedam posto njih ima jednog gluhoh roditelja, a saamo tri posto njih oba, zbog čega zapravo većina gluhe djece odrasta u potpuno čujućem svijetu. Upravo je to i jedna od najraširenijih predrasuda kada je riječ o našem doživljaju osoba s poremećajima sluha. Jer, unatoč očiglednoj nemogućnosti slušanja, njihov svijet, baš i nije svijet tišine.Nakon niza godina života u ilegali, života bez materinjeg jezika, odnosno priznatog vlastitog jezika, puno kasnije od brojnih drugih daleko slabije razvijenih zemalja, položaj gluhih ,nagluhih i gluhoslijepih osoba konačno je, nakon čak sedam godina pregovaranja i usuglašavanja, od prošle godine značajno popravljen, usvajanjem propisa koji im jamči pravo da sami odaberu način sporazumijevanja.

 

Istim propisom, hrvatski znakovni jezik priznat je kao poseban jezik potpuno neovisan od hrvatskog kojim govore osobe koje čujuu. Na žalost, kako to već kod nas ide, zakon je daleko od idealnog. Osim deklarativnog isticanja poštivanja prava gluhih na komunikaciju, informiranje i obrazovanje na način koji sami odaberu, nema odredbi koje propisuju i obaveze nadležnih institucija da gluhim osobama osiguraju tumača. Osim toga, i dalje nije riješeno pitanje obrazovanja i sustavnog financiranja prevoditelja za osobe koje ne čuju. Ipak, a slaže se s tim i većina gluhih osoba, zakon je velik korak, za poštivanje prava gluhih na izbor, a u mnogo čemu je i jedan od boljih i modernijih u Europi, jer obuhvaća i gluhoslijepe osobe. I mada su zakon i hrvatski znakovni jezik službeno usvojeni još u srpnju 2015. godine, o njemu, ali i njegovim brojnim posebnostima, šira javnost još uvijek ne zna dovoljno.Usvajanjem zakona stekli su se preduvjeti da svaka gluha i gluhoslijepa osoba, ovisno o svojim potrebama i navikama, može izabrati za nju najbolji sustav komunikacije temeljen na hrvatskom znakovnom jeziku – to može biti simultano znakovno-govorna komunikacija, ručna abeceda, titlovanje ili daktilografija, čitanje govora s lica i usana, pisanje po dlanu ili tehničko pomagalo.

 

S druge strane, Zakon ne propisuje obavezu ni jedne institucije da se prilagodi gluhima. Ne postoje ni minimalni standardi koje moraju ispuniti vrtići, škole, fakulteti, bolnice, zavodi za zapošljavanje i druge službe da budu na usluzi gluhim i gluhoslijepim osobama. Odredbe o obavezama institucija da pruže pomoć i podršku jednostavno – nema. Jednako tako nisu propisane ni sankcije. I dalje sve ostaje na snalažljivosti gluhih osoba, da se same preko svojih udruga snađu za prevoditelja kada im je potreban u nekoj životnoj situaciji.I koliko god proteklih godina zahvaljujući sve aktivnijem radu specijaliziranih ustanova, njihovom izlasku u javnost, kao i kampanjama koje imaju za cilj senzibilizaciju društva znakovni jezik postao prisutniji,još uvijek je marginaliziran, jer u ovom je trenutku, unatoč rastućoj potrebi, proglašenju godine znakovnog jezika, kao i brojci od 13 tisuća gluhih osoba, u Hrvatskoj zaposleno tek 50-ak službenih prevoditelja, što pred gluhe i gluhoslijepe osobe stavlja brojne nevidljive barijere prisutne gotovo svugdje.

Dugoročni cilj osoba s hendikepom i svih aktivista je da se jeziku gluhih prizna status svojevrsnog "manjinskog" jezika, nešto poput statusa jezika "etničkih zajednica".osim toga, sve su brojniji tečajevi znakovnog jezika, čak i po manjim gradovima Sve će to, dugoročno pozicionirati znakovni jezik kao potpuni, pravi, prirodni jezik sa svojom posebnom strukturom i gramatikom,.posve odvojen od hrvatskog jezika koji govore čujuće osobe, prepun vlastitih zakonitosti i specifičnosti, ali i jedinstvene sintakse. Zanimljivo je kako se znakovni jezik kao izborni predmet već neko vrijeme predaaje na „Zdravstvenoj i veterinarskoj školi "Dr. Andrija Štampar" u Vinkovcima.Još jedna vrlo česta predrasuda koju prema gluhima i njihovom načinu sporazumijevanja imaju čujuće osobe je kako je znakovni jezik univerzalan, nešto poput esperanta, i kako se svi gluhi bilo gdje na svijetu mogu međusobno sporazumijeti. Važno je znati kako je svaki znakovni jezik specifičan, baš poput bilo kojeg drugog stranog jezika.

 

Želeći javnosti što više približiti hrvatski znakovni jezik kao izvorni jezik zajednice gluhih i gluhoslijepih osoba, ali i kao samosvojni jezični sustav s vlastitim gramatičkim pravilima, uz sve češće tečajeve znakovnog jezika  ( jedna takav prije nekog je vremena iznimno uspješno provela i novogradiška Udruga gluhih i nagluhih), i članovi Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir već nekoliko godina intenzivno provode kampanje s ciljem senzibiliziranja javnosti, ali i upozorenja na sve veću potrebu za sustavnim zapošljavanjem i školovanjem službenih prevoditelja i instruktora znakovnog jezika, putem efektnih i edukativnih spotova.Tečajevi znakovnog jezika, mogućnost samostalnog biranja načina komunikacije, senzibilizacija društva, službeni prevoditelji na nacionalnoj televizji, doduše, još uvijek u samo nekoliko emiisja- pozitivne su društvene promjene koje su, zasigurno poboljšalje položaj gluhih i nagluhih osoba u Hrvatskoj. Na žalost, čak i novi zakon u određenim svojim dijelovima gluhe osobe još uvijek tretira kao osobe s invaliditetom,.ne pružajući im mogućnost samorealizacije. Takvoj situaciji uvelike pomažu i poslodavci ne prepoznavajući još uvijek dovoljno gluhe i nagluhe osobe kao sposobne i obrazovane kandidate za radno mjesto.Problem predstavlja i dominantna metoda obrazovanja gluhih-takozvani oralizam, učenje govora na ostatcima sluha. Gluhe i nagluhe osobe, smatraju stručnjaci nipošto ne bi trebalo definirati kao invalide nego kao posebnu kulturnu skupinu, sa svojim posebnostima. Jer, oni su, unatoč svom oštećenju, iznimno zainteresirani za svijet oko sebe, prilagodljivi i željni društva. Stoga, pristupimo li im na takav način, smanjit ćemo i još uvijek prisutne predrasude kod čujuće većine.

Društvo je razvijeno i socijalno osjetljivo onoliko koliko vodi  računa o svojim uvjetno rečeno henidkepiranim pojedinicma pružajući im mogućnost participiranja u životu lokalne zajednice, ali im i prstupajući kao sebi ravnima. Stoga, učinite prvi korak prema gluhim i nagluhim osobama i recite to rukama. I budite sigurni kako je komunikacija već uspostavljena. Samo se tako, ruše predrasude i gradi zdravije i tolerantnije društvo.

Facebook