Gaudeamus musicum

Kao nada, kao govor, kao more…

Priča o najvećima

Da su kojim pukim slučajem rođeni negdj drugdje, za njih bi znao cijeli svijet.

Jer, nikada prije, a čini mi se i nikada više, ovim našim užim i širim prostorima, bend ovakve snage neće više koračati. Jer, riječ je o najvećima . I baš me briga slažete li se sa mnom ili ne, ja ovo pišem.  U svakom slučaju, u periodu kada smo kao zemlja i kao prostor bili najkreativniji, oni su kreativnost opasno nadmašivali, postajući najartističkiji bend, ali i bend s najdubljom tematikom boli, ljubavi i nade ikada. Dokazuje to ponajprije genijalnost tekstopisca, vokala i glavnog gitariste, Milana Mladenovića,umjetnika koji tako čvrtse pojmove kao što su ljubav, zid, krug, srce pretvara u beskonačan zbroj felinga u glavi i širi interperatciju pjesme piput najvećih pjesnika ekspersionizma. Dokazuje to i senzibilnost Margite Stefanović Magi, žene koja je klavijature pretvarala u prepoznatljiv i toliko mističan element grupe, dokazuje i prodornost Bojana Pečara, basiste koji je davao potrebnu dubinu i pozadinu muzici, ali i genijalnost Ivice Vdovića, Vda, umjetnika koji je preko bubnjeva otvarao nove obzore ritma-svi oni čine jedinstven spoj za ovaj dio Europe, spoj koji stvara ali i razbija elemente glazbe, stvarajući ugođaj koji istovremeno i cvjeta i krvari, koji oživljava i ubija. Činjenica da nitko od navedenih više nije među nama, dodatno potvrđuje suto destruktivno i rušilačko stvaralaštvo najvećeg yu benda svih vremena. I mada ih više nema, sve dok postoje slušalice koje puštaju zvuk, dok postoji prašnjava ploča koja čeka potez igle i zvučnici koji ispunjavaju prostor osamljene sobe, EKV će živjeti kao nada, kao govor, kao more.

 

AEM-logo-banner