Gaudeamus musicum

Gdje sve stanuje kreativnost?

Ili priča o nastanku jednog od najpoznatijih glazbenih hitova vremena

 

Ove je godine, točnije tamo negdje u lipnju, svijet  obilježio prvih pola stoljeća od trenutka kada je dvostruka negacija, lingvistički ispad od kojega se jezikoslovcima dizala kosa na glavi, po prvi put, ali i zauvijek, promijenila povijest rock and rolla, ali i glazbe uopće. Dogodilo se to jednog, do tada, aposlutno beznačajnog 6.dana mjeseca lipnja 1965.godine, a, priča kaže ovako:

..tog proljetnog jutra uoči treće američke turneje Roling Stonesa, mamurni Keith Rochards izbauljao je iz kreveta i primijetio nešto čudno-diktafon koji je oduvijek stajao na njegvom noćnom ormariću toga je dana bio uključen, a kazeta je ( da bilo je to vrijeme dobrih starih kazeta) došla do kraja. Znatiželjan, premotao je snimak na početal i stisnuo play. Sve ostalo je povijest..Iz malog zvučnika zaorio se riff od tri tona 'Da-da da-da-da', par jednostavnih akorda i refren "I can't get no satisfaction" otpjevan u čudnom, pijanom polusnu. Nakon nekoliko ponavljanja glazba je utihnula, a kazeta od 45 minuta nastavila reproducirati muško hrkanje. U prijevodu: Keith Richards probudio se usred noći, uzeo akustičnu gitaru, upalio diktafon, snimio kostur pjesme koja će definirati rock žanr i vratio se nazad u krpe zaspavši snom pravednika..Dan kasnije, frustrirani Jagger je u samo desetak minuta dovršio stihove, ne birajući riječi ni fraze, rafalno šibajući.po svemu što ga je okruživalo i 'gušilo,Objaviti ovakvu pjesmu u ono vrijeme bilo je poprilično hrabro, ali i itekako u stilu Stonesa, no da se slušalo Keitha - verzija koju danas poznaje cijeli svijet, nikada ne bi ugledala svjetlo dana. Dečki su hit  snimali u dva navrata: prva verzija koju su čuli tek malobrojni sretnici bila je  akustična, s usnom harmonikom, drugačijim tempom od originala i znatno bliža country ugođaju. Druga, svima znana, danas je dio antologije... Priča je to o možda najpoznatijem glazbenom djelu stoljeća, hitu jednako živom, jednako prisutnom, jednako brutalno snažnom i aktulanom i danas, kao i prije točno 50 godina kada je snimljen...I Cant get no satisfaction…