Gaudeamus musicum

Od „Kvake 22“ do gladnog Franza

Mjuza poput vremenskog tafta

Kako smo odavno utvrdili da smo u glazbenom smislu, u vrijeme dok smo se povijesno, geografski i društveno politički još zvali jednom zemljom, bili puno bliže ostatku svijeta nego li smo to danas 30-ak godina kasnije.

Red je još jednom prekopati škrinju bisera i potvrditi tezu koja je danas možda argumentiranija nego li ikada ranije. I dok se o beogradskoj sceni i njenoj čarobnoj kreativnosti odavno sve zna, kao doduše i o zagrebačkoj novovalnoj školi, sarajevskoj novo primitivnoj, pa i antologijskoj ri rock priči, glavni glumci današnjeg putovanja dokazuju da smo jednako kreativni, ali i ispred vremena bili i uzduž i poprijeko. Jer, njihova je glazba i danas poput trovremenskog tafta: postojana  u svim glazbenim stilovima, a dodatna kvaliteta činjenica što se nisu uzimali previše ozbiljno, iako su ozbiljno stvarali glazbu. Njihovim pjesmama ne smetaju čak niti zastarjeli aranžmani koji su bili popularni samo u osamdesetima i u sredinama koje uistinu vole samo osamdesete .jer, on ih je, kao spiritus movens benda redovito izvodio s mnogo ironije i humora, no rijetko je kad, pri tom ispadao banalan, djetinjast i prizeman. Na njegovo insistiranje, nazvali su se Lačni Franz ,jer vrijeme je to  disko groznice, a oni su bili gladni dobrog žestokog rocka. Osim toga, inspiracija je stigla od Gladnog Joea, lika tada hit romana “Kvaka 22”. Adekvatno rasprostranjenom američkom imenu Joe, Franc je odabran kao najčešće ime u Štajerskoj.S vremenom, crnohumorni stihovi šarmantog, za žene otrovnog frontmena Zorana Predina obogaćeni metaforičkim izrazima s velikom dozom autoironije, postali su njihov zaštitni znak . Danas, 30 ak godina kasnije, ovaj genijalni mariborski bend, s pravom je obavezna lektira, ali i najbolji predstavnik čvrste linije ey yu novog vala.Oni su Zoran Predin i Lačni Franz.