Gaudeamus musicum

Priča o Panonskom mornaru

Gdje počinje pjesma, a prestaje emocija ili obratno

Da svijet umjetnosti i glazbe, poznaje fer play, on bi odavno imao vlastiti žanr.

Osim toga, ionako je, već posljednjih skoro 40 ak godina, sam po sebi, žanr za sebe.Stvar bi mogli nazvati specifičnom vojvođanskom šansonom, glazbenom pričom punom boja mirisa i okusa, pričom natopljenom notama, harmonijama i životom, prepunom emocijama i živih slika. Nešto poput laloškog volca, rekao bi on, ili tek, D mol….S druge strane spektra, osim poniranja u blues na vlastiti način, istovremeno je jednako snažan i u onim zarazno pozitivnim, optimistično vedrim temama. Voljeli ga ili ne, iako mi se čini kako svih ovih godina nisam upoznala gotovo nikog tko ga, ako već ne voli, a onda bar ne cijeni kao autora, morate mu priznati jedno. Pjesnik takve emotivne snage, ali i gotovo proročanske sposobnosti stiha, rijetko se kad rađa. On ju lutalica i boem, poeta zaljubljen u ljubav, žene i stih, pjesnik i čovjek velikog srca, drevni mudrac ravnice, i svemirski putnik u vječnoj potrazi za pozitivom.Od umjetničke suradnje s Borom Đorđevićem, preko godina Ranog mraza, od snažno doživljenih i opjevanih ratnih 90-tih, tužnih tamburica i mađarskog čardaša, do onih antologijskih koje će živjeti vječno čuvajući uspomenu na Vasu Ladačkog i Božu zvanog Pub, Đole je uvijek isti. Jedinstven i neponovljiv… Panonski mornar…koji je odavno zaslužio mjesto ne samo u glazbenoj lektiri ovih nesretnih, mučnih prostora, nego i puno puno šire.