Gaudeamus musicum

Pat-NICK i plaće-NICK i pjes-NICK i umjet-NICK

Ili zašto slušati Nicka Cavea?

 

Mada službeno i formalno nije zaslužan za kreiranje određenog glazbenog žanra, on je nekako sam po sebi, žanr za sebe. Jer, toliko gotičarsko glumačke cdramatičnosti, toliko teatra, apsurda, gnjeva, osamljenosti, tuge, nade, iskpljenja, ali i brutalnih ubojstava, popraćenih propovjedničkim tonom poete koji u jednoj ruci drži pištolj, a drugoj Bibilju, rijetko ćete više ikada i igdje u glazbenom svemiru sresti.

I možda je baš stoga on jedan od one vrste glazbenika koje ili opsesivno, strastveno i aposlutno navučeno obožavate ili vam je totalno odbojan.U svakom slučaju, gdje god se našli valja znati kako je riječ o iznimnoj glazbeno poetskoj pojavi, kralju minimalističkih kraljevskih balada, umjetniku koji je do perfekcionizma proučio conutry, soul, goth, rock, folk, blues, gospel, ali i ogolio Ameriku do srži, čovjek koji pjeva ili iz manire pomahnitalog svećenika ili iz perspektive čovjeka koji zna kako je svijet moguće promijeniti samo ukoliko mijenjate sebe, spajajući žanrove na način da jedan počinje tamo gdje drugi završava, prilagođavajući ih vlastitoj, ludoj autorskoj viziji. Kritika ga, pak, vrlo često uspoređuje s još jednim sličnim likom, jednako nakačenim na bizarno, heroin i poeziju, Jimom Morisonom, i mada sličnosti ima, u samom startu odmah i prestaju. On je glazbenik koji zadržava svoju strast i oštricu čak i kada pjeva o oplakivanju i depresiji, donoseći nam hitove umočene u tužnu, lelujavu, hipnotički plutajuću atmosferu, iznenađujući, ali i zbunjujući iz albuma u album. Jedino što je kod njega konstanta to su oni, kraljevi, prateći bend koji njegovu poeziju znalački umataju u divne, meke ritmične slojeve koji  vas ljuljuškaju poput klackalice u dječjem parku. Jer on je pat-NICK, i plaće-NICK, i pjes-NICK, i umjet-NICK..ili samo NICK CAVE.