Gaudeamus musicum

The man who sold the world ,

Priča druga ili „Ground control to Major Tom“

DAVID BOWIE, sjećanja

Nikada više takve avangarde, nikada revolucije, nikada toliko kreativnog, toliko čudnog i onozemaljskog, toliko stranog i uvrnutog u glazbi…Jer, tako nešto svijetu je mogao ponuditi samo on. „David imenom,  u šarmiranju velik kao Golijat“, reče davno jednom netko, pa ponovi godine 2016., prilikom odlaska legende, čovjeka koji nas je učio što je stil, a što hrabrost, kako biti  mračan i „kul“, drugačiji i „fajn“, kako upoznati sebe, ali i vrhunsku mjuzu. Jer, upravo je to ono čemu nas je, istovremeno opstajući na sceni dugih pola stoljeća, učio i naučio David Bowie. Vanzemaljac, ali i Britanac, čovjek-himera s dva različita oka, luđak i genijalac, jer tanka je granica između to dvoje. I u njegovom slučaju, prilično nevidljiva. Bio je glazbenik, ali i umjetnik, lik kojeg, čak i ako vam senzibilitetom nije odgovarao, jednostavno niste mogli ignorirati, buntovnik s razlogom, ali i bez njih, kreativac koji je od samih početaka, pa sve do posljednjih dana života, oduvijek privlačio pažnju, namećući se svijetu kao svojevrsna avangarda. Ni o jednom umjetniku prije njega, nikada ranije, nije ispričano toliko različitih, međusobno kontroverznih priča, toliko tračeva i nagađanja, toliko besmislenih biografskih podataka, ali i toliko sjajnih glazbenih hvalospjeva. Bio je homoseksualac, koji se to nije ustručavao priznati, a opet i sretno oženjeni muškarac sa ženom koju su poželjeli, ali nisu mogli imati, mnogi. Umjetnik nedefinirane spolnosti i čovjek koji je seksualnost pronalazio u mnogo čemu, ulazeći u bizarne, nikad do kraja razjašnjene, odnose s Mickom Jaggerom, ali i najraskošnjim svjetskim ljepoticama, kameleon i mačka, slon i čovjek, Zemljanin i Marsovac, čovjek koji je, pisali su mediji, pobjedio šizofreniju, ali i najteže ovisnosti, zagovornik nacizma, glazbeni  kameleon, čovjek višestruke osobnosti , s nekolicinom alter ega, umjetnik koji se, sa svakim novim albumom, svakom novom fazom, otkrivao iznova i iznova, transformirajući glazbene žanrove, ali i samog sebe. Samo je on, svih tih, umjetnički dugih, umjetnički snažnih 50 godina, uvijek bio drugačiji, nikada isti, nikada se ne ponavljajući. Možda je baš zato i trajao? Znajući kako je moguće mijenjati se onako kako se mijenja i vrijeme. Isto ono koje, i pored svih svojih talenata, nije uspio pobijediti, pretvarajući tako godinu na odlasku godinom u kojoj je prava mjuza, na kratko utihnula...  Čovjek poput nas, ili čovjek-kameleon? Ziggy Stardust ili Major Tom? Alladin Sane ili The Thin white Duke? David Bowie u svakom je slučaju, u svakom svom stanju i izdanju, svakom svom novom i starom liku, bio prije svega, jedinstven i neponovljiv. Onakav kakvih je bilo malo. Potvrdio je to i mega opusom, jedinstvenim testamentom ostavljenim u naslijeđe generacijama klinaca koji se tek trebaju pronaći, ili naučiti kako živjeti na Marsu? Svojim trajnim preispitivanjem sebe, ali  uspješnim prilagodbama novim trendovima (od jazza, beata, bluesa i psihodelije u 60.-tima, preko glam-rocka, soula, funka, Krautrocka i new wavea u 70-tima,, popa u 80-tima, ali i hip-hopa, alternativnog rocka i elektronike u 90-tima, sve do neoklasicizma prve dekade 21. stoljeća), vječnim pomicanjem granica, ali i osluškivanjem glazbe…Zbog svega toga, ali i puno onoga još uvijek neizrečenog, pravo je pitanje je li Bowie uistinu Britanac. Ili je, možda, stvarno pao na zemlju, učeći nas dobroj mjuzi, ali i kako izgledaju vanzemaljci.

Hvala, majstore na svemu….. „Now it's time to leave the capsule if you dare“..


AEM-logo-banner