35 godina „Ljudina“

„Ne idi ispred mene, mogu te ne slijediti. Ne idi iza mene, mogu te ne voditi. Jednostavno, hajde pokraj mene i budi moj prijatelj.“

Jedna je to od nebrojeno lijepih i istinitih izreka o prijateljstvu. I kada ih čitamo ne možemo se ne upitati imamo li mi stvarno takve istinske i iskrene prijatelje za cijeli život.

A kako se prijateljstvo ne bira, nego ono biva, tako se ono dogodilo prije više od 35 godina i „Ljudinama“, društvu odanih prijatelja, koje je izraslo iz istoimene malonogometne ekipe. A tu 35-u obljeticu imena „Ljudine“ su proslavile velikim okupljanjem u Lovačkom domu u Vladisovu 14. rujna. I nitko nije ni pomišljao istoga dana ići kući. Pripremljene su vreće za spavanje, poslužili su i automobili, ali i sobe u domu.

Nije to obično okupljanje, koje se događa za neke praznike ili blagdane kada se odazoveš da se netko ne bi uvrijedio. Već iskreno, s radošću svi se od malih do velikih vesele njihovim susretima. A te subote okupilo ih se, vjerovali ili ne, 50-60.

Ova je obljetnica počela odavanjem počasti i molitvom na staropetrovoselskom groblju gdje su ovozemaljska počivališta dvojice njihovih neprežaljenih prijatelja, koje su u mislima i srcima ponijeli sa sobom put Vladisova.

 

A u Domu sve spremno uz malu izložbu fotografija za 35. godina imena „Ljudine“. I lijepa sjećanja na jednu mladost,....

Uređeni stolovi, more domaćih kolača. Iz kotla se širi zamaman miris domaće okrjepe. Susret prijatelja uz osmjehe, šale, zagrljaje,...

A onda i razgovor s onima koji su „Ljudine“ osnovali i bili njihovi prvi članovi

Milenko Stepić, osnivač „Ljudina“

-Kao malonogometna ekipa smo se stalno družili, a svi smo strašno voljeli mali nogomet, iz tog prijateljstva je i nastala ta ekipa. E, onda nismo znali kako ju nazvati. Pokojni Đuro Smiljanić, legendarni Đuro, rekao je mom kumu kad je on dolazio prijavljivat ekipu, a nije znao kakvo ime dati:“ Pa ljudino, jeste vi ljudine? Kaže- pa jesmo!“ I ostale su „Ljudine“. Dakle, on je bio kum imenu ekipe, onaj koji nam je prije 35 godina dao ime. Premda smo mi daleko duže prijatelji, čak iz osnovne škole, neki smo sad zajedno i 50 godina.

Što vam znači ova „ekipa“?

Oh, pa puno. Kad god vidim nekog od njih vrati me to u prošlost, u mladost. Ne samo mene, vjerojatno i njih sve. Stalno se družimo, od svih fešta preko godine, a tu su i kolinja,.. uvijek smo zajedno. Ako treba neka radna akcija svi su tu, svi se odazovu, kad god treba.

Zlatko Houdek-Bjelko

Spontano je došlo do toga imena u ondašnjem Omladinskom domu kad su se skupile ekipe, to je onda tamo bilo, a ostali smo zajedno i slažemo se dan danas .

Ovo društvo prijatelja jedinstveno je u Hrvatskoj!

Znate zašto? Zato što nema članarine. Sve je volonterski i svatko zna koji je njegov dio posla. Nekada imamo toliko malo posla da se ne mogu svi ni uključiti , ali uglavnom zna se tko roštilja, tko pije, tko dovozi piće. Pijemo svi, jedemo svi,.. zna se ko' svira, ko' spava.

A tko je najteži?

Ja, priznaje Bjelko. I kaže- 120 je blizu. Najstariji je Baja Janko Šimac. Prihvatili smo ga naravno kao svoga ravnopravnog člana, šta ć'mo s njim. Zajedno smo na dočeku Novih godina, Švarglijadama, tu su prvomajske rotacije, svaki praznik svi smo na okupu , uh da Rock Starci ,...

Rock Starci il' starci ?

Nema znaka navodnika, jedino nas dijaspora malo zeza, oni su s nama preko facebooka. Mi upalimo, pa lovimo signal, uglavnom tu smo. Dakle u tuzi, u slozi, veselju,.. „Ljudine“. Nema iznimke.!

Željko Krivdić-Otac

Zašto „otac“? Pa zato što sam se prvi oženio i prvi imo podmladak i onda su ostale cure vidjele i potjerale i ove druge da se žene .

„Ljudine“ mi zače puno. Druženje, potporu u potrebnim situacijama. Uopće u životu dobro je i lijepo znati da čovjek ima nekog na koga se može osloniti.

A da mije šank- uskače Bjelko. I da ne mora platit dodaje, šaleći se Otac.

Toliko nam je potrebno to povjerenje koje vi imate!

Pa i sami vidite koliko nas je tu. Krenulo je 10-ak dečkića od 22- 23 godine, nogometna ekipa. Neki su dolazili i prepoznali to nešto u nama. Sada nas je ovdje 50-60 ljudi. To je ono što čovjeka čini sretnim!

Vlado Ivanišević- Cado

Ja sam u „Ljudine“ doš'o iz „River Plate“ Godinjak, malo u ispomoć. Bio je to neki transfer –gajba piva učešće i onda malo da se pomogne i tak. I ljepo do dan danas , a poznamo se i od osnovne škole, s nekima od prvog razreda, s nekima od petog .

To je zapravo rijetko da se ostane u takvoj vezi za cijeli život, mislim toliko velika grupa ljudi

Upravo tako. Ima druženja, ali ovako ko' „Ljudine“ sve ove godine , 35 godina , mislim da nema nigdje.

To ljudsko prenosite na svoju djecu, unučad .

Pa da. Svi smo mi tu zajedno. U zadnje vrijeme smo tu u Vladisovu u Lovačkoj kući, ali većinom je to u Starcima kod obitelji Špehar. Oni su domaćini . U njihovom dvorištu se uvijek okupljamo .

Ivan Akmačić

Imam sto nadimaka, al' recimo „Dedo“ i to po pokojnom Panduriću- Dedi . Ja sam došo iz ekipe „Pičakovca“. Ekipa „Ljudina“ se trebala zvat „Rutavo drvo“, no međutim, predsjednik omladine Vojvodić '84. nije dozvolio i rekao je da je to vulgaran naziv, a mi iz Godinjaka smo se trebai zvati „Pičakovac“, isto nam nisu dozvolili, pa smo se nazvali „River Plata“. To je što se tiče ekipe.

„Ljudine“ mi znače, naravno, jako puno jer znam da imam svoje ljude na koje se mogu uvijek osloniti , bilo u nekoj akciji, feštama, proslavama ,..kad god treba nije problem. Okreneš telefon i oni su tu. Ostavljaju svoje poslove i dođu. Zapravo smo poprilično velika obitelj i imamo jedno bogatstvo daleko veće od bilo kakvog materijalnog. Kad vidimo ovu našu djecu, unučad,..Fala Bogu.

Janko Šimac- Baja

„Ljudine“ su ljudi koje sam ja na neki način biro'. Ja sam njih izabro'. Oni su meni odgovarali svaki ponaosob. I zato je sljed dalje takav da smo se manje više 50% i skumili što djeci, što prilikom vjenčanja , tak' da smo mi stvarno Ljudine. Svi mi imamo rođenu braću i sestre, ali ne družimo se s njima toliko koliko sa svojim Ljudinama. Bavili smo se sportom- malim nogometom, do unazad 2 godine dok smo mogli. Uglavnom preko zime belamo do jutarnjih sati (pa i to je sport) kak' to mogu samo Ljudine.

Kad se radi neki veliki posao kao što je kolinje to je posebno. To jednostavno treba doć' i vidjeti. Tu nema namrgođenosti, svađe,.. sve prođe u šali i sve bude lakše, a ne kad negdje dođeš na kolinje ovaj viče ti moraš to,a ti to,... kod nas se točno zna tko što radi. Godinama tako. Žene su nam velika potpora i njima je dovoljno da čuju da se Ljudine druže, da smo zajedno. Imam šestero unučadi i sve ih okupljam ovdje.

Zlatko Jurković- Šico

U dijaspori sam, u Njemačkoj 26 godina, a sada sam došao jer smo se dogovorili . Ništa nije teško. Za „Ljudine“ i u dobru i u zlu. Teško mi je kada ne mogu doći, a znam da su skupa, onda oni pošalju sličice, pa onda bude malo suza, malo smijeha. Ponekad neki dođu k meni busom, promaše drugi bus, pa onda moja žena organizira prevoze kad su svatovi i tak nešto. Ljudine odrade sve to kompletno, pečenku i sve , a Baja se voza po Njemčakoj, Austriji autobusima i dostavlja. Ne zna njemački pa dođe kod nas i taman pogodi kad je i kod nas neka fešta,... i onda ćevapi i tako to . Malo mu damo da popije, da se smiri- šali se i smije Šico.

Još nekih 9 godina radim pa onda nazad kod „Ljudina“ i jako se tome veselim i životu ovdje. Slavoniju i „Ljudine“ nikad ne zaboravljam.

Imamo i u Njemačkoj jedno hrvatsko društvo koje je prije dvije godine imalo hrvatski vikend, pa hrvatski tjedan. Onda je „Satir“ došao k nama. To smo ja i moj gospođa malo organizirali, pa smo čvarke pravili. Dali su nam da to radimo. Tko hoće može , ali uz dogovor. Donijeli smo im miris Slavonije u Njemačku. Slike rade stalno svoje na facebooku i tako smo u kontaktu.

Antun Staronj- Braco

Joj, šta ću sad ja pričat, pa oni su sve ispričali!

To je naš tamburaš- netko viče.

Jedan kraći period nisam bio s njima jer sam svir'o, imao sam obaveza, ali falili su mi. Sad smo konačno opet zajedno, pjevamo, sviramo i lakše je tako živjeti.

Mala skupina momaka proširila se i generacijski, obiteljski. Imaju i majice sa zaštitnim znakom „Ljudine“ i nikada ne zaboravljaju svoje supruge

-Dakle na ovu proslavu imena našeg malonogometnog kluba „Ljudine“ izveli smo naše žene da ne moraju radit, al' džabe. Njima daj samo kupusa i ribež i one su sretne. Drugoj daj kecelju i ona će se uhvatit rezati kruh, treća suđe pere,... one su jednostavno takve i znaju da im je mjesto uz nas. Poštujemo ih i svuda ih sa sobom vodimo. I žene imaju vozačke dozvole, al' ne voze ! Piju više od nas i što najmlađi sin kaže, ja sam mislio da sam na tatu, a sad vidim da sam na mamu- šalim se, ispričao nam je Bjelko.

Među „Ljudinama“ zatekli smo i Jacquesovog Dadu, oca Jacquesa Houdeka

Meni je čast što sam se priključio „Ljudinama“, jer ovo nema nigdje na svijetu. Ovo što oni imaju, to je nešto Bogom dano.

Ponovno uskače Bjelko

Imamo još jednog jako stidljivog člana koji se boji pričat, ali se ne boji pit i jest i pjevat, a to je Miroslav Firko Špoljarić, koji inače najviše voli svoju ženu i njenu majku.

Evo što nam je reklo i nekoliko supruga naših „Ljudina“

Jasna Krivdić, supruga „Oca“

Mislim da ste već čuli da smo se mi prvi od cijelog društva vjenčali i većina je ovoga našega društva i bila u svatovima i mi smo onda sudjelovali u druženjima, upoznavanjima s drugima koji su se isto vjenčavali. Ljepo je stvarno što se godinama družimo i volimo biti zajedno, pjevati.

Rijetkost je ovo što vi imate. Velika grupa ljudi složna je i to je smisao života, pogotovo danas u ovoj silnoj žurbi

Ljudi su otuđeni, a mi smo dokazali da se mogu uvažavati i različite okolnosti i različiti karakteri i naći uvijek neki kompromis i zajednički način da nešto organiziramo ili proslavimo. Ljepše je i lakše živjeti ovako. Ako nekome treba pomoć u grupi se napiše i znamo kako jedni na druge uvijek možemo računati.

Ana Akmačić, u društvu Anka Dedina

Žene se slažu, a kada su pri čašici onda se odlično slažu, našalila se odmah. Htjele, ne htjele, moramo zbog ljudi da ne budemo „kost“ između njih, ali zaista se svi slažemo bez obzira na situacije. Zajedničko druženje nikada nam nije previše, zapravo ni posla ni druženja. Dečki se druže preko 35 godina, a mi, kako smo se koja udale, dolazile smo u društvo, upoznavale se, prihvaćale jedna drugu.

Jel vam bilo uvijek pravo ići na ta druženja?

Jedva smo čekale. Stvarno. Malo klope, malo pjesme, šale. Red mesa, red slanine , tak' i mi, malo priča, malo pjesma, malo ogovaranja, pa,...bude svega. Barem muške ogovaramo, al' neć',mo pred njima.

Suzana, Bracina, Staronj

Meni ovo osobno znači „punjenje baterija“.Tu se ispušemo i onda, što Ana kaže, vraćamo se u stvarnost, ali tako je lakše. Ne moramo mislit hoće netko nešto poslije pričat, jer izvan društva to ne ide. I to mi je nešto najbitnijega i što se možemo jedna drugoj povjeriti i to ostaje međ' nama. Znači nije to samo društvo za veselje, već je to društvo i za povjeravanje. I plakali smo zajedno i smijali se, jedna drugu tješile. Mi smo se malo kasnije uključili, al' meni to zaista jako puno znači. Nema zavisti, ljubomore, zamjeranja. Nema ovi bogatiji, ovi siromašniji. I majice koje nosimo sve jednake su dokaz da želimo takvi i biti bez obzira na stručnu spremu, financijske mogućnosti . Možeš sa svakim jest i piti i pjevati, ali plakati i povjerit se, a da to ostane među nama, to je nešto najbitnije pogotovo u današnje vrijeme. I djeca koja su nam se pridružila i to je posebnost ovoga društva. Neki su stigli iz Njemačke, neki s mora, sa sezone samo da bi bili tu.

Glavni podmladak- Bernarda Špoljarić

Ja sam od mog tate Firka sin i uvijek sam uz njih. Ne znam zašto je tata danas stidan, inače nije takav, boji se novinara- smije se Bernarda. Ja sam puno mlađa od godina njihova druženja, ali rekla sam da su oni svi i njihova djeca, meni više od obitelji. Mi nismo krvni rod, ali mogu komotno reći da su mi rod veći od pravog. Sva djeca, svi smo povezani. Neki mlađi su se već udali, oženili, rodili djecu, al' smo još uvijek povezani i u kontaktu bez obzira gdje bili. Uvijek se veselimo ovim susretima . Ja sve obaveze ostavljam sa strane, uzimam godišnji ako treba samo da mogu biti s njima na ovakvim druženjima. Stvarno su svi za jednog i jedan za sve. Danas smo se sjetili i dvojice prijatelja koji su se preselili u vječnost i naravno da smo zbog toga i plakali. Željka se ja osobno ne sjećam, otišao je za Australiju, ali čika Kaše on je bio jako vezan za nas djecu . Znao nas je sve pokupit i u auto, pa na sladoled .

Emotivno je jako bilo. Išli smo na njihova ovozemaljska počivališta odati im počast, pomoliti se za njihove duše, ali zapravo oni su stalno s nama, u našim srcima i na svakom našem okupljanju u mislima.

Nives Stepić, još jedna predstavnica podmlatka „Ljudina“

Ja sam kćerka člana „Ljudina“ i htjela bih reći da sam jako ponosna što moj otac ima takvo društvo. Ja sa svojih 26 godina kad sam s njima osjećam se kao mala curica kojoj se ništa ne može dogoditi na ovom svijetu. Kad god dođem svi me zagrle, razvesele mi se i mislim da je to predivan osjećaj i mislim da ću se tako s njima osjećat i za 10 godina. Rijetko tko to uopće doživi. Bila sam na sezoni. Cijelu noć sam putovala, ali ovo ne bih prospustila ni za što na svijetu. Biti sigurna, zaštićena i voljena.

I nama je bila čast što su nas „Ljudine“ ugostile i poklonile povjerenje objaviti ovu priču o jedinstvenom primjeru prijateljstva kakvo se rijetko sreće. Neprocjenjivo je ovo što imaju ovi dragi ljudi i njihove obitelji. Eto, pokazali su da se može i u zajedništvu i slozi živjeti i danas. Kada bi se i drugi u Lijepoj našoj ugledali na njih?! Ali, ipak samo su jedne i jedinstvene „Ljudine“.

DSCN7068

DSCN7073

DSCN7074

DSCN7075

DSCN7077

DSCN7081

DSCN7082

DSCN7084

DSCN7085

DSCN7086

DSCN7087

DSCN7088

DSCN7089

DSCN7096

DSCN7097

DSCN7098

DSCN7103

DSCN7106

DSCN7109

 

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik

Suradnici

TZGNG logo

 baner.romski portal

 UDD logi

LUNA logo

LAG baner